Iako je bila zima i temperatura blizu nule te 1999. jedan je igrač šetao Maksimirom odjeven kao da je sredina kolovoza. Jedva skupivši za šalicu čaja, ušetao je u obližnji restoran. Nije imao nikoga. Živio je na rubu gladi, spavao u prostorijama omladinske škole.
Negdje u to vrijeme Zdravko Mamić odlučio je pokrenuti agenciju MSA. Imao je malo više od četrdesetak igrača, skaute koji su zapisivali tko bi mogao biti novi Maradona, kome lijeva noga služi za tjeranje skateboarda, a tko je izgubljen slučaj. Naravno, kao i u svakoj agenciji, postojali su i posebni ugovori, spremljeni u nekom sefu iza umjetničke slike. Dečku s početka priče, Eduardu da Silvi, Zdravko Mamić ponudio je jedan takav ugovor.
Brazilac nije razmišljao ni sekunde. Uzeo je kemijsku i potpisao. Umjesto deset kuna u džepu, preko noći je imao nekoliko tisuća. Dobio je krov nad glavom, najbolje liječnike, skupocjene automobile, majka mu se preselila u elitni dio Rio de Janeira... Mamić mu je osigurao igranje u Dinamu, hrvatsku putovnicu, članstvo u A-reprezentaciji i plasman u Arsenal. Živeći među zvijezdama, Dudu je Mamića zvao drugim ocem, čovjekom koji ga je spasio neimaštine.
No dotaknuvši tlo londonske zračne luke, sve je zaboravio. I skupljanje kovanica, vrući čaj, proljetnu odjeću u “debeloj” zimi... Ali podsjetnik na te nesretne dane ipak postoji. Spremljen je u Mamićevu sefu, na papiru dimenzija 210x297 mm. Pravi podsjetnik, ako ga je uopće trebao, da je između oca i menadžera velika razlika...