Ivica Kostelić odvezao je svoju posljednju utrku na velikoj sceni na Svjetskom prvenstvu u Sankt Moritzu 19. veljače ove godine, u utrci slaloma.

Naravno da nikada preko njegovih usta nije prešlo da ide u mirovinu jer "ne želi voziti svoju posljednju utrku", no jasno je da veliki "Profesor", najbolji svjetski skijaš iz 2011. i vlasnik četiri olimpijske te tri svjetske medalje više neće voziti profesionalne utrke.

Ivica od ove sezone radi kao trener u stožeru hrvatske skijaške reprezentacije uoči predstojećih Zimskih olimpijskih igara u Pjeongčangu i pomoći će mladim skijašima ne bi li napravili što bolje rezultate.

Sportska redakcija Hrvatske televizije objavila je prilog o Ivici koji je ostao u ladicama neobjavljen baš zato što Kostelić nikad nije službeno objavio kako ide u mirovinu. Autor je kroničar obitelji Kostelić, Bruno Kovačević.

>>> Video pogledajte OVDJE.

Otišao je u miru wengenskih šuma, u miru malog švicarskog sela, bez sljemenske pompe, blještavila Kitzbühela, glamura Sankt Moritza. Nekako tiho, za kraljevsku karijeru možda čak i pretiho. Nije želio cirkus, okretanje pred ciljem s Telemark skijama na nogama.

Otišao je sa staze veliki sportaš, jedan od najvećih koje je Hrvatska ikada imala. Otišao je najvažniji Kostelić. Ne najtrofejniji, ne onaj koji je osmislio, već onaj bez kojeg ne bi bilo ničega. On je bio lokomotiva, povukao je Janicu, od Gipsa izvukao ono najbolje, ono što je neki dan Jean-Claude Killy nazvao umjetnošću skijaške genijalnosti.

Zašto volimo Ivicu? Zbog puta. Pokazao je da se može uspjeti unatoč svemu. Unatoč ratu, besparici, lomovima, omalovažavanju, u prkos svim glupostima sustava. Put je uvijek bio jasan. I kad je 2006. bio posljednji, i kad je s brojem 64 napravio čudo u Aspenu, i kad je prikupio 999 bodova u siječnju 2011. te ostvario san svih skijaških hrvatskih generacija, Veliki kristalni globus.

Četiri olimpijske medalje. Uz Matiju Ljubeka, najviše u hrvatskoj povijesti kod sportaša. Dvadeset i šest pobjeda, šezdeset postolja, tri svjetske kolajne, mali kristalni globusi. Sve to nakon 21. godine života i tri teške operacije. Naklon do poda.

Jednom je Ivica izjavio da je kraj karijere početak umiranja. Međutim slike najvećih umjetnika nikad se ne zaboravljaju, po njima ne pada prašina, pa tako ni po Ivičinih šest pobjeda u Wengenu i pet u Kitzbühelu, što nitko u povijesti skijanja na najvećim skijalištima nije napravio.

Uz Ivicu, odlaze i Kostelići. Deset olimpijskih medalja takvog sjaja nisu osvojili na cijelom svijetu u kompletnoj sportskoj povijesti u bilo kojem sportu brat i sestra. Janica i Ivica jesu, uz mamu Maricu, vođeni najvećim hrvatskim trenerom Antom.

I na kraju, što smo od njih naučili? Nikada, ali baš nikada, kada si na samom dnu života, ne smiješ se predati jer bitku dobiva samo onaj koji ju je čvrsto odlučio dobiti.

Otišao je u miru wengenskih šuma. Ivica Kostelić.