Početkom prosinca prošle godine Ivica Tucak okupio je vaterpoliste i krenuo u pripreme za Europsko prvenstvo i Svjetsko prvenstvo. Stotine treninga, videoanaliza, putovanja i napornih utakmica prošli su vaterpolisti u ta dva i pol mjeseca, a s obiteljima su bili samo na Božić i Silvestrovo. Sve je bilo podređeno tim dvama natjecanjima, u kojima smo oba puta stigli do finala. Prvo do srebra pa zlata.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
Samo je hrvatska reprezentacija, niti jedna druga, uspjela iste godine igrati dva velika finala. U Zagrebu smo Španjolce imali na konopcima, u posljednjih osam minuta ušli smo s čak dva gola prednosti, no nismo izdržali. Španjolci su izjednačili na 10-10, a onda šraubom Granadosa, 38 sekundi prije kraja, i poveli. Hrvatska je imala posljednji napad s igračem više, ali je šut Lorena Fatovića blokiran.
Tuga je bila velika, prvi je to priznao izbornik Ivica Tucak. Jer finala se ne igraju, finala se pobjeđuju. A mi smo u Zagrebu bili baš vrlo blizu. Jedna lopta, jedan blokirani šut Fatovića.
- Jutro je najteže, jutro je teško. Citirat ću kolegu i zahvaliti ovim putem Zlatku Daliću i Marijanu Kustiću, Ćorluki i Mandži, svim sportašima, ali Dalić je bio na večeri, došao je pozdraviti dečke i rekao: 'Zbog jutra nakon poraza mrzim biti trener'. Ta rečenica sve govori. Jutro je jako bolno, ali nema plakanja. Moramo ići dalje, za tri tjedna čekaju nas još teže obaveze. Nismo uzeli ono najvažnije, zlatnu medalju, nismo izborili Pariz i za tim najviše žalimo. Nemamo vremena, potrošeni smo, a već 22. siječnja u večernjim satima se okupljamo, ne znamo gdje. Imamo četiri ili pet dana, moramo se odmoriti, pregrupirati. Nećemo ovo nikad zaboraviti, ali dozvolite nam da budemo ponosni na ovo što smo napravili. Znam da je teško, ali život ide dalje - rekao je tad Ivica Tucak.
I odmah se okrenuo Svjetskom prvenstvu. Na kojem je otišao sve do kraja, do zlata, trećeg u povijesti hrvatske reprezentacije nakon nezaboravnih trijumfa na peterce protiv Francuske i Italije, oba puta junak je bio rezervni golman Mate Anić. Ne treba ni govoriti koliko su igrači potrošeni.
- Mrtvi su, potpuno potrošeni - isticao je izbornik.
Dva uzastopna finala podignula su zanimanje za vaterpolo u Hrvatskoj.
- Najljepša poruka je da će se 100, 200, 300 nove djece upisati na vaterpolo, na sport, neće biti na ulici. Neka nova djeca htjet će biti Bijač, Fatović, Bukić…
Deveta medalja s Hrvatskom oko vrata bila je zlatna. Nakon Budimpešte, otišao je do kraja i u Dohi. Ivica Tucak u 17 mjeseci bio je zlatni i srebrni na Europskom prvenstvu, sad i svjetski prvak. Kapa do poda. Italija je pala nakon peteraca u finalu.
- Dobro je, hvala Bogu da je završilo ovako kako je završilo. Zaslužili smo, odigrali vitešku utakmicu. Borili smo se kao lavovi, padali, dizali protiv strašnog protivnika koji je danas možda igrao najbolju utakmicu od kad ja Talijane gledam i skautiram. Išli su preko glave, nisu se štedjeli, ni oni ni mi - rekao je Tucak i nastavio:
- Napravili smo veliku stvar, osvojili naslov svjetskog prvaka. Da nam je netko rekao da ćemo imati dva finala, da ćemo biti svjetski prvaci na ovaj način, valjda nitko ne bi vjerovao, tim je slađe, ali evo, sad smo onako malo umorni, potrošeni. Ali vjerojatno još i nisam ni svjestan svega.
Kaže, prije dvije godine stvorio je momčad za naslov.
- Ovaj je naslov izvojevan s jednom novom ekipom, ekipom koja je formirana prije dvije godine. Ja se sjećam riječi velikog broja ljudi koji su govorili da čekaju teški dani Hrvatsku. U dvije godine smo napravili strašno puno, postali svjetski prvaci, postali europski prvaci. Presretan sam. Ovo mi je, rekao bih, životna matura s ovakvom ekipom. Stvoriti je, formirati je, doći do naslova svjetskog prvaka. To je sigurno vrijedno kao i zlato.
A bilo je teško i bolno vratiti se nakon poraza od Španjolaca prije mjesec dana u Zagrebu.
- Nikada ova reprezentacija nije pala. Pa i onda kad su nas prozivali u onom finalu, to je bio takav splet okolnosti, ali nismo pali moralom, nismo pali željom, nismo pali voljom. Nekad te ti peterci nagrade, nekad ne. Ovo je bila jedna strašna utakmica, a mislim da je stvarno pobijedio vaterpolo.
Ostala je još jedna misija. Otići do kraja i na Olimpijskim igrama u Parizu. Taj naslov Tucak još nema. Hrvatska ga čeka od Londona 2012.
- To je moja životna želja, to sam već rekao. To je moja misija, moj put. Ja želim olimpijsko zlato. Dok ga ne budem imao u svojim vitrinama, neću biti miran i nadam se da će to biti s hrvatskom reprezentacijom. Osvojio sam sve, igrao olimpijsko finale, ali želim s ovim momcima, predivnim momcima koji mi toliko vjeruju, ja njima i oni meni, i imamo strašnu kemiju. Olimpijske igre su san, a onda mogu, što se mene tiče, u penziju - rekao je Tucak.