Već na zapadnom ulazu u grad automobil iz Krapine iz kojeg se vijorio Dinamov šal. Od Črnomerca grupice navijača sa šalovima, pjesma i lagana šetnja do stadiona. Uz, dakako, pokoju usputnu stanicu. Za navlažiti grlo.
A dva sata prije utakmice pred stadionom - ludnica! Tisuće ljudi, pjesma, navijanje... Na stadionu se na kraju natiskalo 28.863 gledatelja. Što je najviše na nekoj utakmici Lige prvaka u Maksimiru otkako su uvedeni brojači! Dosad je rekord držao sraz s Realom pred 27.738 gledatelja, ali lani je na Benficu u osmini finala Europske lige došlo 29.704.
Ma od ranoga jutra i prvih hitova na omiljenoj radio stanici osjeća se da je nešto veliko u gradu. Svako malo puštala se himna Lige prvaka, za one koji nisu znali što je to veliko. Iako je takvih bilo jako malo.
Bio sam na prvoj Dinamovoj utakmici u Ligi prvaka, sjećam se Vidukina promašaja protiv Ajaxa i Prosinečkog koji je završio u bolnici nakon slavljenog remija 0-0. Pa one smrzotine na Olympiakosu kad se tražila pobjeda dva razlike za ulazak u četvrtfinale na minus 17 stupnjeva Celzijevih.
Pa Beckhama i Manchester Uniteda, koji nisu uopće uspjeli napuniti stadion, Reala kad su svi žicali kartu da vide uživo Ronalda, te senzacionalne pobjede nad Arsenalom... pred manje od 18.000 gledatelja.
Ne, nikad Dinamo u Ligi prvaka Dinamo nije pratila veća euforija! Veća vjera u momčad. Grad 20 godina nije ovako disao uz Dinamo. Ma možda i dulje, možda i od Partizana 1997.
Danas su Dinamovi navijači potvrdili, još jednom, da ih ima. Deseci tisuća onih kojima je Dinamo u srcu.
Nenad Bjelica ih je samo probudio, dao im vjeru. Za Atalantu je stadion bio rasprodan jer su navijači došli vidjeti - Dinamo. Navijati, puni vjere da Dinamo može pobijediti treću momčad Italije, najefikasniju momčad Serie A prošle sezone.
Zbog Olma, Petkovića, Livakovića, Ademija, Oršića, More..., momaka u plavom. I vjere u njih.
Jer nešto je veliko u gradu - europski Dinamo.