Čovjeka za krađu dvjesto kuna osude na dvije godine, koliko dobije i kradljivac dvjesto milijuna. Narod pobjesni. Pita kako je to moguće, želi ostavku najmanje dva ministra. Traži da kradljivac dvjesto milijuna dobije 20 godina. Ili da oslobode nesretnika koji je ukrao sitniš.

Tko god je zbog nekoliko rečenica o odnosu s Bogom i vjeri osudio Blanku Vlašić za početak bi trebao preispitati svoje presude u prošlosti. Dobra je oklada da su suci koji su Blanki presudili zatvaranje u četiri zida, koji bi joj ukinuli slobodu govora bez prava na žalbu, laka srca i moguće bez imalo pameti oslobodili cijele vojske amoralnih, krimosa, dekadentnih, ljudi koji bi im upropastili djecu ugledaju li se u njih, a cijelim vojskama očitih negativaca nisu ni sudili. Na ramenima su ih nosili.

Nekoliko natuknica. Nogometnu utakmicu Danska – Hrvatska sam stjecajem okolnosti gledao na tribini s danskim navijačima. Najveća neugodnost koju sam doživio bilo je pivo kojim su zalijevali i sebe i mene slaveći golove skačući, a čaše im u rukama. Uživo sam gledao kako na odbojkaškoj utakmici Pesaro - Milano jedan jedini navijač Milana na tribini domaćih navija za svoje. Bez straha. To su ideali. Možda nedostižni, ali im treba težiti.

Je li bolji svijet u kojem svi slobodno govore, ili ćemo se podijeliti na naše i njihove, pa biti bešćutni dok smo mi na štihu, a prosvjedovati i kukati kad na štih dođu oni? Mislim si, pa daj uključi mozak. Ako bi Blanki zabranio govoriti, kojim ćeš argumentom tražiti svoje pravo na slobodno izražavanje? Nisi valjda toliko ohol, da misliš da si baš ti prosvijećeni apsolutist koji će odrediti što se smije reći, a što ne?! Blanka zapravo ne vidi da bi trebala skakati za tebe?

Možda je svijet točno toliko ugodno mjesto za život, koliko se borimo za prava ljudi koji misle drukčije od nas. Možda su i tribine točno toliko ugodne za gledanje utakmica, koliko poštujemo navijače suparničkih reprezentacija i klubova.

I još natuknica. Što nije dio tebe, ni na koji te način ne može uznemiriti.