Stipe Miočić ima isti problem koji je imala Iva Majoli. Njegova organizacija želi da padne. Garros braniteljicu naslova nije stavljao na glavni teren. Ili Dana White ima isti problem koji je imao Roland Garros. Za mlaćenje para je problem ako je prvak Hrvat. Teško ih je prodati. Malo govorno područje. Teško se publika identificira s takvim prvacima. Tu i tamo napišem, prvacima s greškom. Čak je i Ivanišević, koji je osvajajući Wimbledon raspjevao srca kugle zemaljske, po tom pitanju bio prvak s greškom. A kamoli Janica Kostelić. Imaju dovoljno svojih koji su počeli s dna i proslavili se.

Na svoj način taj problem imaju i hrvatski nogomet i Hajduk. Dinamova i Hajdukova konkurencija vjerojatno nikad u srcima naroda neće biti što su dva najjača hrvatska brenda, koji drže skoro cijelo tržište. Zagreb bude prvak, ali za Zagreb ne navija ni cijela ulica. Nema tu love. Prave love. Rijeka osvoji naslov. To je već nešto bolje, što se posla tiče, ali daleko od biznisa koji bi svi u lancu znali obaviti, samo da im u ruke daju, recimo, Manchester. Dinamova i Hajdukova nevolja je što kupac ne mora sjesti u autobus s jednosmjernom kartom i otići u Irsku, Njemačku ili Kanadu. U taj se bus sjeda pred televizorom. Sve češće ni pred televizorom, nego pred ekranom kompjutora ili s telefonom u ruci. A karta je skoro pa jednosmjerna.

Isti se taj problem vidi, i opet pogrešno rješava, suradnjom Hajduka s politikom. Nije omalovažavanje Kosova rada. Ali nije to to. Ma, ako je zadnji put, stvarno zadnji put da politika malo pomogne, spasi klub od kojeg milijunčića duga, još samo sad i Hajduk će biti samoodrživ klub, onda neka bude. Samo da i ova pomoć politike ne bude što i liječenje ovisnika o alkoholu ma samo još jednom čašicom ili bocom. Prvi korak za sve hrvatske klubove treba biti trošenje manje nego što se zaradi. Ispostavi li se da se tom metodom može proći skupina Lige prvaka ili osvojiti naslov, super. Pokaže li praksa da će se cijeli hrvatski nogomet svesti na krtičnjake i vijanje sudaca po kukuruzištima, i to je u redu.