Nema puno takvih dana, onih kada iskreno žalite za sudbinom jednog milijunaša. Zapravo, nema ih uopće. Otkaz Claudiju Ranieriju jedan je od takvih. Dan kada je nogomet izgubio svaki smisao. Izgubio je dušu.
Nema puno takvih priča, onih kad se iskreno veselite uspjehu jednog kluba, do kojeg vam nije stalo niti najmanje. Zapravo, nema ih uopće. Leicesterov naslov prvaka jedan je od takvih. Dan kada je nogomet dobio svaki smisao. Dobio je dušu.
Priča o Leicesteru najljepša je sportska priča. Bajka koja je počela u travnju 2015., kojeg su 'Lisice' dočekale s ogromnih sedam bodova udaljenih od zone spasa i samo devet utakmica daleko od povratka u drugu ligu. Nitko nikad u povijesti engleske prve lige nije se izvukao s četiri pobjede u dvadeset devet kola, mjesec i pol prije kraja prvenstva. Nitko. Nikad. Ranieri ih je spasio. Kako? Nitko ne zna. Što se događalo tih mjesec dana i danas je mistika.
A onda su Ranieri i njegove "Lisice" krenuli u sljedeću sezonu. Bilo je šala na njihov račun, trener koji je gotovo stariji od kluba. Njemu su 64, klubu 130, a zajedno imaju, čekajte da provjerimo, nula titula. Niti jednu. Krenule su se za*ebavati i kladionice pa ponudile tečaj 5000 da će biti prvaci.
Nikad prije i nikad poslije niti jedan klub u Engleskoj nije imao takav tečaj. Veće su šanse bile da Kim Kardashian bude predsjednica SAD-a, a jedna je engleska kladionica, to je poznata stvar, veće izglede davala da će meteor unišiti četvrtinu zemaljske kugle. Jednostavno, nije im bilo zapisano da budu prvaci.
Kao što im nije bilo zapisano da nekoliko mjeseci ranije ostanu u ligi. Ali, tako počinju bajke. Godinu dana poslije Ranieri je osvojio naslov što je, složit ćete se, najveća senzacija u cjelokupnoj povijesti sporta. Grčka je za naslov prvaka Europe 2004. morala odigrati šest utakmica, Leicester 38. Šest i pol puta više.
Muhammad Ali jednom je rekao da može pogledati kroz prozor aviona u bilo kojem dijelu svijeta i čovjek koji se u tom trenutku nalazi ispod znat će tko je on. Tako je bilo u svibnju prošle godine s Leicesterom. Svi su ih znali. I stoga će ova odluka klub stajati milijune.
Ne eura, gazde s Tajlanda ionako ga imaju napretek. Boli njih briga za novac. Stajat će ih milijune navijača, simpatizera, nas, koji smo živjeli bajku s "Lisicama". Jer, što mogu očekivati navijači kada im uprava smijeni trenera koji im je prvi i jedini put donio naslov i izborio osminu finala Lige prvaka, u kojoj je poraz 2-1 protiv superiorne Seville ravan pobjedi? Isto što i svi. Ovaj sport više nije za njih, izgubio je na ljudskosti, izgubio je dušu.
Real Madrid je otjerao Vicentea Del Bosquea dan nakon što je osvojio Ligu prvaka jer nisu igrali atraktivno. To je Real Madrid, najveći klub na svijetu. Ovo je Leicester. Njihovi navijači ne traže atraktivnost. Boli njih briga za škarice, koje su u 130 godina kluba možda vidjeli jednom, od Garyja Linekera početkom 80-ih. Ili možda niti jednom. I zato su morali ostaviti Ranierija da bajku odradi do kraja. Ma kako god ona završila.
Tako je to kod bajki. Svaki je sretan završetak priče isti, može ga svatko od nas napisati. Recimo, mali klub koji nikad u povijesti nije ništa osvojio postane prvak Engleske. No, svaki nesretan kraj drugačiji je i nesretan na svoj način. I što god da napišete, neće nadoknaditi onu prazninu i osjećaj da je nogomet izgubio ono zbog čega smo voljeli. Izgubio je dušu. Bajka počinje tamo gdje završava život.
U Leicesteru bajka je završila tamo gdje je odlučio Tajlanđanin, čije ime ne može zapamtiti nitko na svijetu - Srivaddhanaprabha...