Barcelona i Real su u nekoliko utakmica igrali prearistokratski. Jednostavno, ako mogu pobijediti bez previše truda, igrajući gospodski - super. Ako ne mogu - opet dobro, ne smeta im. Ako se tako ponašaju na utakmicama, odbijaju dati sve od sebe, samo njihovi treneri znaju kako je na treninzima. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati na jesen i u proljeće, no u ovom trenutku imamo dva preduvjeta za rušenje Barcelone s vrha: nevoljkost zvijezda da pate kao što su patili prije krunjenja i glad biznisa za naslovom “Barcelona je pala!”. 

A srednja nogometna klasa i siromasi vape za pobjednikom koji će “istamburati” sve te milijune. Ali, ama baš sve, kao nekoć Steaua. Ipak, kao što novac ima granicu, to jest novac ne može sve, tako granicu ima i romantizam. Gledajući muke hrvatskih prvoligaša i sve te srcedrapateljne priče kako ovi i oni mjesecima igraju bez plaće, pitam se kad će koji klub završiti u stečaju i koliko će ih na kraju balade stradati. I zato sam, nakon što nekoliko sportova pod normalno igra ex-YU lige, sklon okladiti se da će i nogomet dobiti svoju. 

U ovom trenutku ta liga neće praviti pare kakve je mogla mlatiti prije pet ili deset godina. Ni utakmice neće biti korisne kao što bi bile prije. Na njima se, igrajući s “komšijama”, Dinamo i Hajduk neće moći vježbati za europske nastupe kao što su mogli “onda”. No pokretanje te lige značit će kraj agonije za mnoge klubove kojima je suđeno da budu amaterski, a značit će i spas za klubove kojima je suđeno da budu profesionalni ili barem poluprofesionalni.

Malo je nedostajalo da Dinamo otme bod Realu, a sad ide Lyonu. Već je sad jasno da mu nedostaje, ako ne 20, onda barem 10 utakmica na kojima je mogao trenirati za Lyon i zaraditi novac za bolju momčad.

Problem sugerira rješenje.