Sve je lako kad si mlad, pa i trčati punih 24 sata. Dokazao je to ultramaratonac Marko Bićanić (25) iz Slavonskog Broda, koji je trčao 24 sata, optrčao je 376 krugova oko Stadiona Stanko Vlainić - Dida pretrčavši 150,4 kilometra.
Prije dvije godine, 4. studenoga 2018., Ultramaraton klub Mazator htio je napraviti ovu utrku na 6, 12 i 24 sata. Tada se to nije uspjelo ostvariti. Ove godine došla je i nesretna korona, ali upornost je bila jača.
Sam na stazi, a oko nje klupski prijatelji iz brodskog Mazatora i zagrebačke Trčaone, prijatelji, rodbina, znatiželjnici. Svi su se oni smjenjivali, samo je Marko uporno trčao atletskom stazom.
- Cilj mi je bio pretrčati 200 kilometara. U prvih 12 sati dobro je išlo, pretrčao sam 116 kilometara i mislio sam da neće biti problema pretrčati preostala 84 kilometra. Ali, došla je noć, promijenili su se uvjeti, moj je organizam počeo drugačije reagirati. Noge i tijelo su bili umorni - priča nam Marko i nastavlja:
- Oko jedan sat poslije ponoći počela me hvatati kriza sna, zaspao sam na stazi i spavao sat i pol. Kada sam se probudio, počeli su i želučani problemi. Sve što bih pojeo ili popio morao sam povratiti. Zbog tih razloga išao sam najmanje šest puta na toalet. Bila je to katastrofa, ali nisam odustajao.
- Nisam imao iskustva u tako dugom trčanju, najviše sam do sada trčao 15 sati. Puno sam trenirao u rodnom Topolju, koje je u ovo vrijeme korona virusa bio raj za nas trkače. Došao sam kući iz Zagreba, gdje studiram kineziologiju i gdje sam glavni trener u Trčaoni, da se pripremim za ovaj pothvat. Osjetio sam da bih to mogao, no, na kraju sam ipak zaključio da sam psihički bio više spreman, ali da tijelo još nije u potpunosti. S obzirom da ultramaratonci najbolje rezultate postižu oko 35. godine, mislim da imam vremena da i tijelo bolje pripremim - rekao je Marko, a onda je ispričao kako je izgledala završnica utrke u posljednjih pet sati.
- Pred jutro pridružio mi se prijatelj ultramaratonac Krešimir Šimić, koji je odlučio sa mnom trčati do ispunjenja vremena od 24 sata. Zahladilo je, a oko pet sati počela je kiša. Krešimir je iskusan maratonac, razgovarali smo kada je trebalo, sve je ovisilo o mom stanju, kada je trebalo šutjeti onda smo šutjeli. Bio mi je velika potpora, jer tada sam imamo najveću krizu. Kombinirao sam hodanje i trčanje, jer nisam želio odustati, stisnuo sam zube i rekao sam si neka bude kako bude.
Marko nam je otkrio i o čemu je sve razmišljao dok je trčao.
- Dok sam trčao sam, najviše sam se molio, to mi je davalo snagu. Kada to ne bih činio, onda sam razmišljao o koječemu, o životu, pa i planovima. Tu sam metodu već iskušao na utrci Zagreb - Vukovar prošle godine. Prijatelji su me bodrili glazbom, puštali su mi razne pjesme, domoljubne, slavonske, pjevao sam s njima - kazao je Marko.
Osim klupskih kolega, Bićaniću je podršku u Slatini dao i Goran Draksler, koji je također u isto vrijeme krenuo trčati te je njegov prvi cilj prijeći 100 milja, dok je na kraju napravio 153 km.
Ultramaraton klub Mazator sad očekuje kros u Tvrđavi Brod, koji je planiran za 20. lipnja, dok će se 22. kolovoza održati tradicionalna Slavonska utrka, koja će biti noćni polumaraton na 5 i 10 km. Mazatori tijekom ove godine žele organizirati ovu utrku na 6, 12 i 24 sata, ali tada bi nastupili svi kao i djeca te štafete.
- Još mi je glava vruća, i na pitanje bih li se ponovo okušao u utrci 24 sata je više ne nego da, ali za nekoliko godina ću to sigurno ponoviti, jer se nadam da će moje tijelo biti spremnije.
Na primjedbu bi li se moglo nešto promijeniti u slučaju da uplovi u bračne vode, samo se nasmijao i rekao je da bi njegova izabranica morala biti brza i izdržljiva.