Da i najjača srca pokleknu svjedoči i iznenadna smrt, Albina Vidovića, jednog od najvećih rukometaša s ovih prostora. Nakon komemoracije koja će se održati u utorak 13. ovog mjeseca u 12 sati u Kulturnom i multimedijskom centru u Bjelovaru, Albin će istog dana dva sata kasnije biti ispraćen na svoj posljednji put na bjelovarskom Groblju Borik u zagrebački Krematorij.
Naime, bio je poznat po svom srcu koje nikada do ovog četvrtka u 10:28 sati nije ustuknulo. Nažalost bolest je bila jača. Godinama je bolovao od dijabetesa, zbog čega mu je prije gotovo 10 godina amputirana noga. Podsjećamo bio je glavna uzdanica one neponovljive momčadi prof. Željka Seleša. Momčadi koja je dva desetljeća vladala europskim rukometom. Na današnji dan osvojili su 1972. godine europsku titulu pobijedivši njemačkog prvaka u gostima u finalnoj utakmici 19-14. To je bilo drugo finale u kojima su nastupili Bjelovarčani. Deset godina ranije, u Parizu je njemački prvak bio bolji i to zahvaljujući pomoći sudaca. To je potvrdio i nered, koji su nakon utakmice izazvali francuski gledatelji zatrpavši parket stolicama u znak nezadovoljstva sudačkom režijom. Albin je nastupio ne samo u ta dva finala nego i na onom trećem 1973. kad je Partizan izgubio od moskovskog Maija, a to je bila reprezentacija ondašnjeg Sovjetskog saveza.
No, unatoč porazu ta će utakmica ostati zabilježena kao susret "jednog" protiv sedmorice. Oslabljeni za trojicu reprezentativaca (Cvebe Horvata, Jaksekovića i Smiljanića) Bjelovarčani su se hrabro držali do pred sam kraj, zahvaljujući maestralnom Vidoviću. Izgubili su 26-23, a Albin je bio junak večeri sa 14 golova. Utakmica po njegovom ukusu. Gdje prolaze samo oni koji imaju "mu*a". Teško da će itko ponoviti takvu izvedbu poput Albinove prije 45 godina.
Osvojio je s reprezentacijom zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu 1964. godine u Čehoslovačkoj, na Mediteranskim igrama 1967. godine u Tunisu te na Olimpijskim igrama 1972. godine u Münchenu. Hrvatski klub olimpijaca izabrao ga je za dopredsjednika na osnivačkoj skupštini 1993. Prisjećajući se tih dana, u našem zadnjem razgovoru prije nepuna tri mjeseca, je po tko zna koji put govorio o treneru Željku Selešu, koji je stvorio čudo koje nitko neće ponoviti.
- Momčad koja je igrala najbolji rukomet na svijetu stvorena je iz malog grada. Svi smo živjeli u krugu od nekoliko kilometara. Nešto slično napravio je Gips (Kostelić) s djecom. Današnje vrhunske momčadi gotovo da nemaju igrača koji je ponikao u tom klubu - pričao mi je Albin.
Njegova supruga Blanka, s kojom ima sinove Zenona i Albina, bila mu je ujedno i medicinska "sestra". Vodila je brigu oko terapije. I tog jutra mu je dala injekciju inzulina, a potom je on sjeo na svoju fotelju, gdje ga je našao mlađi sin.