Suprotno svim prognozama, talijanski vaterpolo opet se našao na krovu svijeta. Od Šangaja 2011. godine Talijani su čekali na svjetsko zlato i osvojili ga kada je Alessandro Campagna prisilno morao ne baš nezamjetno izmijeniti momčad od prošlog velikog natjecanja, lanjskog Europskog prvenstva u Barceloni gdje je Setebello završio četvrti izgubivši u dvoboju za broncu od Hrvatske.

Campagna, učenik Ratka Rudića, svojevoljno se zahvalio Španjolcu Guillermu Molini i ljevaku Valentinu Gallu, a zbog ozljeda je u braničkoj liniji ostao bez dva prva izbora Andree Fondellija i Nicholasa Presciuttija, dok Zeno Bertoli za Gwangju nije izborio svoje mjesto. Usporedbe zbog, probajte zamisliti Hrvatsku bez Andra Bušlje, Marka Macana i(li) dosad Ivana Buljubašića. No zato su svoju priliku dobili novi, mlađi kao što je Vincenzo Dolce, iskusni povratnik Niccolo Figari te debitant na velikom natjecanju Edoardo di Somma.

Upravo je potonji junak ove priče. Njegova je, pak, vaterpolska i sportska uopće gotovo završila prije nego što je počela. U lipnju 2014. godine ovaj 23-godišnji Đenovljanin doživio je nesreću na skuteru u kojoj je jedna osoba izgubila život. On se zajedno sa svojim prijateljem i suigračem u tadašnjem klubu Bogliascu Giacomom Cocchiereom spasio, ali bilo je "čupavo".

Di Somma je u bolnicu San Martino u Genovi stigao s višestrukim prijelomima, liječnici su ga odmah stavili u induciranu komu. Kada se konačno probudio, vijesti nisu bile nimalo dobre.

- Ne možemo više ništa učiniti, više se nećeš moći baviti profesionalnim sportom.

Vijest koja bi mnoge psiihčki "ubila", obeshrabrila, ali ovaj mladi branič odlučio je pokazati liječnicima da ne mora svaki put njihova biti zadnja. Teški proces rehabilitacije vratio ga je u život.

U listopadu već u bazenu

- Nikad ne smijemo prestati sanjati. Rečeno mi je da za mene sporta više nema, ali pet godina i 55 dana kasnije nakon što sam se probudio iz kome, postao sam prvak svijeta - rekao je ponosno za Tuttosport.

- Sada kada pogledam ovu zlatnu medalju, vrate mi se mnoga sjećanja. Vidim u glavi trenutak kada sam prvi put uskočio u vodu nakon nesreće. Nisam mogao plivati leđno, svaki put kada bih savio nogu, osjetio bih veliku bol. Plakao sam na uz rub bazena, ali mjesecima sam radio s trenerom i fizioterapeutom, polako se vraćao plivajući i već u listopadu počeo sam igrati.

Bilo je to dakle, samo četiri mjeseca nakon nesreće, a godinu kasnije uzeo ga je veliki Pro Recco. Najveći, europski najtrofejniji i najbogatiji klub na svijetu. U međuvremenu je dvaput odlazio u Sport Management (nedavno dobio prefiks i sufiks u novom imenu - Busto Sport Management Pallanuoto) da bi se ovo ljeto opet vratio u Pro Recco, sada pod Rudićevu pasku.

- Bilo je ljudi koji su vjerovali u mene, ali i mnogi koji su mislili da se neću vratiti na najvišu razinu. Živio sam s boli, ali i dalje moram biti oprezan sa svojim tijelom. Čak sam se uspio i promijeniti kao igrač.

Kao klinac u mlađim kategorijama bio je čisti napadač, šuter, ali ne takav da bi razbijao svaku obranu kao što nije ni u Gwangjuu (nije zabio gol, nap. a.). Onda se krucijalna promjena dogodila u Sport Managementu prije dvije godine.

- Moram zahvaliti treneru Marcu Baldinetiju koji me pitao da promijenim poziciju s obzirom na moju snagu. Rekao mi je da ja to mogu i moram mu se zahvaliti. Ova medalja plod je i njegove intuicije. Ne zamaram se time što nisam zabio na SP-u, ma bio bih sretan i da sam svaku utakmicu dobio crveni karton zbog tri isključenja. Bitno je samo ovo na kraju, slušanje himne na podiju i zlato oko vrata.

I novi sportski život u koji liječnici nisu vjerovali. Ali on jest.