Oko dva sata iza ponoći sa srijede na četvrtak, dok su se vremešnija gospoda poput višepotpisanog sa proslave osvajanja Kupa na Korzu polako vukla prema svojim krevetima, autobus HNK Rijeka bio je parkiran ispred poznatog riječkog kluba Phanas. Iznutra je - grmilo.
Dio osvajača Kupa već je na svoj podij ispred studija Radio Rijeke u ponoć došao pristojno 'nadimljen' i to nisu ni skrivali. Simon Sluga je u mikrofon iskreno zagrmio:
- Ljudi, ispričavamo se, al' mi smo se već u busu ubili k'o majke!
Slavili su do jutra i: neka su. Bišćan im je dao apsolutno slobodan četvrtak. Da spavaju koliko ih god volja. U subotu će sastav za Belupo vjerojatno bio jako šaren...
Igrače ste vidjeli. Fenomenalni kapetan Kvržić, druga dva strijelca Čolak i Halilović, Sluga koji je obranom penala izbio zrak iz Dinamovih pluća, vođa obrane Župarić, tinejdžer Lepinjica koji igra kao da ima 30 godina... Junaci senzacionalnog sedmog Kupa u riječkoj nogometnoj povijesti, osvojenog protiv svih mogućih prognoza i očekivanja.
Oni koji nisu u kopačkama nego odijelima ili trenerkama? Već sedam godina u temelju bilo kojeg uspjeha stalno je jedan te isti čovjek. Sve je počelo i sve ovako visoko traje jer u klub ulaže, klub vodi, smjer mu određuje i energiju ubrizgava: Damir Mišković.
Predsjednik koji ako treba za svoju Rijeku nađe još sat-dva u radnom danu. Koji na Kvarner donese preko 100 milijuna eura pa još jače potegne i kad se nađu genijalci koji za to zahvaljuju uvredama na njegov i na račun njegove obitelji.
Koji sagradi stadion i kamp, spasi klub od propadanja, nađe investitore za novu Kantridu, osvoji pet trofeja pa na proslavi navijačima kaže "Moja obitelj i ja možda nismo savršeni, ali za Rijeku dajemo sve što možemo".
Koji kad i igrači zaredaju s porazima i padnu duhom stane pred njih i sa onim svojim zaštitnim znakom od osmijeha izgovori: "Dečki... Dogodi se. Idemo dalje. Ja 100% vjerujem u vas, vjerujte i vi u sami sebe, u našu Rijeku"!
Na Miškovićevim je novcima, ali i na Miškovićevom duhu nastala ova Rijeka. S tom je energijom i optimizmom trofej uzet sto puta bogatijem i sto puta jačem Dinamu.
Po prvi puta Miškovićevoj je Rijeci trofej donio trener Igor Bišćan. Rijeku je preuzeo na petom mjestu pa ju u 225 dana vratio na poziciju br. 2 (a to znači Europu i to sa startom tek 8. kolovoza), a na kraju osvojio i trofej protiv kluba u kojem je ponikao i stekao svjetsko nogometno ime.
Napravio je to Bišćan unatoč teškom antagonizmu manjeg dijela glasnih navijača, unatoč malom milijunu ozljeda te posezanjem duboko u juniorsku momčad i vraćanjem golobradih klinaca s posudbi. Danas neki od njih, kao npr. Ivan Lepinjica, već imaju milijunske ponude iz Serie A.
Bišćan je kao igrač u 15 godina osvojio 18, a kao trener u 3 godine uzeo četiri trofeja! Šutljivi, mrki radoholik i - rođeni pobjednik!
A dok se Rijeka trijezni grijeh bi bio još jednom ne spomenuti čovjeka zbog kojeg je bezbroj puta bila pijana od sreće. Ovu je trofejnu sezonu započeo najuspješniji trener u Rijekinoj povijesti - Matjaž Kek. Prva koju je počeo, a na Kantridi ili Rujevici nije dovršio.
Sada je već za kormilom svoje Slovenije, a on je vodio Rijeku u prvoj utakmici ovosezonskog Kupa kad se u Križevcima pobijedilo 9-0. Nakon toga: 2-1 u Varaždinu, 2-1 protiv Lokomotive u Zagrebu, 2-1 protiv Intera u Zaprešiću, 3-1 protiv Dinama u Puli.
Rijeka je osvajač Kupa 2019., a da ni jednu jedinu utakmicu nije odigrala u Rijeci!