Od euforije do tuge. Od domovinskog zanosa do zvižduka i uvreda. Hrvatska je na Poljudu od 1995. do 2015. proživjela svašta. U tih dvadeset godina utkano je milijun sitnih priča i pričica.
Listopad 1995. Dva mjeseca nakon Oluje 35.000 gledatelja dočekalo je zajedno s Hrvatskom Italiju. Atmosfera veličanstvena. Nikad poslije niti jedan stadion u Hrvatskoj nije napravio nešto slično. Na trenutke se činilo da će se stadion srušiti od silnog navijanja. Bili su to sretni dani i tko je bio na toj utakmici, pamtit će je cijeli život.
No niti dvije godine kasnije, u travnju 1997. Hrvatska je nakon remija Slovenije ispraćena zvižducima i uvredama. I to je Poljud. U dvije godine od božanstvenog statusa do nepoželjnog.
- Kad je Poljud pun, svaki igrač dobije dodatnu želju, osjetio sam to protiv Brazila. Bila je prijateljska utakmica, a publika nas je nosila. Uopće ne sumnjam da će i ovaj put biti tako, Split je sportski i nogometni grad i odvest će našu reprezentaciju do pobjede - smatra Zlatko Kranjčar.
Jedini koji je pobijedio bio je Slaven Bilić. Uh, kakva je to utakmica bila. Hrvatska je morala pobijediti da bi zadržala šanse za odlazak na Euro 2012.
- To je bila posebna utakmica zbog mnogo razloga, od takozvanoga splitskoga prokletstva, pa uskrsnuća Drage Gabrića, do poraza od istog suparnika u Tbilisiju. Da nismo pobijedili, ne bi mi bilo spasa. Stvorila bi se takva atmosfera, a ni meni se više ne bi dalo boriti, mome stožeru također. Ali, niti u jednom trenutku na klupi nismo o tome razmišljali - rekao je Bilić.
Naši su tad bili na koljenima, a Poljud ih je odgurao do pobjede. Odgurat će ih i u četvrtak. Ne sumnjamo. To je ipak Poljud.