Cijela Engleska pričala je o njemu 2006. godine kad je Chris Kirkland ušao u drugom poluvremenu i stao na gol reprezentacije. Naime, njegov otac je 12 godina ranije, kad je Chris bio još klinac, s prijateljima i rodbinom uplatio točno 98,10 funti na okladu da će njegov sin jednoga dana stati na gol Engleske.

Takve oklade kod nas, recimo, ne postoje, ali u Engleskoj možete najnormanije ući u kladionicu i ponuditi okladu na koju biste uplatili, a 'bookie' će vam kroz koju minutu uredno dati koeficijent na okladu ili je jednostavno odbiti. Eddieju Kirklandu dali su koeficijent 100 da će njegov tada 13-godišnji sin jednog dana biti engleski broj jedan.

I dobili su točno 9908 funti kad je Chris stao na gol u prijateljskoj utakmici protiv Grčke. Bio je to jedini put da je branio za Englesku.

To je romantični dio priče o golmanu Coventryja, Liverpoola, Wigana... Onaj bolni dio tek sad je, u 36. godini isplivao na površinu, nakon što je Kirkland odlučio javno progovoriti o problemima zbog kojih je lani morao odustati od profesionalnog nogometa. Razlog je isti zbog kojeg su na tragičan način skončali njemački golman Robert Enke 2009. godine i velška nogometna legenda Gary Speed dvije godine kasnije - depresija. 

- Uvijek se pitam, da nisam potražio pomoć, bih li završio kao oni? Digao ruku na sebe? Mislim da ne, prije svega zbog obitelji, supruge Leeone i naše kćerkice Lucy. No dobro se sjećam razdoblja u kojem bih jedva čekao kad će doći vrijeme za otići spavati jer bih onda napokon bio miran. Ali onda se uopće ne želiš probuditi ujutro jer je prvo što pomisliš kad otvoriš oči - "O, ne, sve počinje iznova"... - priča 36-godišnjak, koji je lani zatražio pomoć i zamolio čelnike niželigaša Buryja raskid ugovora da bi se posvetio liječenju.

Prvi put je osjetio da nešto nije u redu 2012. godine kad je izgubio mjesto u prvih 11 Wigana. 

- Plakao sam kao godina kad sam morao otići iz Wigana, tu sam počeo osjećati da mi izmiče tlo pod nogama. Otišao sam u Sheffield Wednesday i tamo, doduše, bio prvi golman. Koliko god to čudno zvučalo, uspijevao sam blokirati crne misli tijekom utakmica. Ali anksioznost me pomalo obuzimala. Kad ne bi bilo obitelji oko mene, svaki put kad bih ostao sam u Sheffieldu hvatala me panika - priča Kirkland. 

Na kraju sezone trebao je potpisati novi ugovor s klubom, ali...

- Bio je prvi dan priprema, okupljanje i kroz deset minuta trebao sam se samo popeti u klupske prostorije i potpisati novi ugovor. Ali nešto iznutra mi je govorilo: "Ne možeš tu ostati." Popeo sam se gore, rekao im da imam privatnih problema zbog kojih osjećam da moram biti bliže kući - prisjeća se golman.

Potpisao je za Preston North End, ali nije pomoglo. Ubrzo ga je depresija potpuno obuzela, pogotovo nakon što je jedan od najboljih mu prijatelja preminuo od raka. Potpuno se povukao u sebe.

- Došlo je do toga da uopće nisam htio ići vani, osim na trening. Nisam imao nikakvu želju razgovarati s ljudima, čak ni s onima s kojima sam jako dobar. Stavio bih mobitel na "tiho" i ne bih se javljao nikome. Jedva bih čekao vratiti se kući s treninga. Nisam imao pojma što mi se događa i nisam znao što da radim, bilo me sram jer se ne mogu brinuti ni o sebi, kamoli o obitelji - kaže Kirkland.

U Buryju se povjerio menadžeru Daveu Flitcroftu i on ga je nagovorio da zatraži pomoć, bio mu je podrška.

- Ubrzo sam se vratio treninzima. Ali nakon tri dana uhvatio sam se kako samo stojim i niti se ne pokušavam baciti, dok lopte lete oko mene. Skinuo sam rukavice, otišao k Daveu i rekao: "Oprosti, ali ne mogu više."

Tog dana dugo je razgovarao sa suprugom i odlučio potražiti profesionalnu pomoć koju mu je, uz potpunu anonimnost, daleko od očiju javnosti, osigurala Udruga nogometaša. 

- Njihova stručnjakinja puno toga je napravila za mene i jako sam joj zahvalan. Počevši od različitih tehnika disanja u napadima anksioznosti... Danas sam sretan što sam na vrijeme zatražio pomoć - kaže Kirkland.