Za driblati Modrića trebate imati velika mu... Ne znamo što je točno bilo Kadaru, ali odvažio se pokazati Luki tko je gazda. I tu je sve krenulo. Zapravo, tu je sve zarvšilo. Počelo je puno ranije, onog trenutka kad je odlučeno da će Poljud biti domaćin Mađarskoj.
U svega dva dana nestale su sve ulaznice, a jutro uoči utakmice na splitskoj rivi već smo pokopali Mađarsku. Jer, ako ćemo realno, atmosfera oko utakmice je bila takva da bi nastradale puno veće i jače momčadi od Mađarske. Kolone navijača slijevale su se prema stadionu, već se slavila pobjeda, znalo se da će Luka Modrić zabiti, da će Mađari nestati već do kraja prvog poluvremena...
Sve se to znalo i prije početka utakmice. A kad je Modrić zabio za 1-0, bio je to kraj. Kraj jedne priče, jednog nepotrebnog sukoba između dvije strane koje su nekad disale kao jedno. I naravno, kraj Mađara, ali oni su u ovoj priči najmanje važni. Osim, ako ćemo biti do kraja realni, što su nam darovali tri gola. Točnije, darovao nam ih je Kadar. Nema što, pravi je to hrvatski kadar.
Ono što smo vidjeli na Poljudu veličanstven je dekor, u kojem se Ivan Perišić, dijete Dalmacije rasplakao kod izvođenja himne. Rasplakao se jer mu je to bio tek drugi put da je igrao natjecateljsku utakmicu na svom Poljudu. Prvi put protiv Gruzije prije osam godina. I zato je toliko izgarao, zato je toliko htio zabiti gol. Uostalom, zato je i zamolio Luku Modrića da ga pusti da puca penal.
Luka se ponio kapetanski. Izvoli, prepustio mu je loptu. I čim je stavio Ivan loptu na penal, vidjelo se koliko mu to znači. Nažalost, u sukobu emocija i koncentracije, emocije su pobijedile. Ali, čak i u tom trenutku, u kojem je igračima najteže, Poljud je stao uz svoje igrače. Orilo se iz grla svih 32.000 gledatelje "Ivane, Ivane", nije Poljud večeras dao nikome da potone, da ostane sam.
Bio je to Poljud kakvog svi želimo. Poljud u kojem se skandira svim igračima, u kojem se skandira dinamovcima i hajdukovcima, u kojem cijela Hrvatska igra zajedno. A kad cijela Hrvatska igra zajedno, vidjeli ste to u Rusiji, onda nam ne može nitko ništa.
Bila je to večer u kojem je Poljud odao počast dvojici kraljeva. Jedan je Oliver Dragojević. Po njegovim notama pjevao je Cesaricu cijeli Poljud. Drugi je Luka Modrić. Po njegovim notama igrala je Hrvatska. Prepoznali su to navijači i naklonili mu se kad je izlazio. A on ih je pozdravio na rubu suza.
Splite, hvala ti na predivnoj večeri. Bila je čast biti domaćin u tvom dvorištu u kojem se ne zviždi mađarskoj himni, u kojem se navija sa srcem i dušom. Hvala ti, jer ovakvu ljubav nemoguće je uzvratiti...