Tako ironično, gotovo kontradiktorno, ali Lino je odlučio - na Praznik rada kreće se s krvavim radom! U ponedjeljak ujutro oglasit će se rukometni gong, označit će početak onoga što je Červar nazvao "Operacija Europsko prvenstvo 2018. u Hrvatskoj". OK, naziv nije baš najorginalniji, ali ionako bi šteta bilo trošiti kreativnost jednoga genijalca na tako prozaične, prizemne stvari kao što je radni naslov akcije...

Lino ideja, u to budite uvjereni, ima koliko ti srce želi. Ni godine - a već je na sredini šezdesetih - nisu umanjile žar, entuzijazam, želju za dokazivanjem i ambiciju jednog sasvim posebnog sportskog učitelja. I, valjda u to više nitko ne dvoji, pravog čovjeka na pravome mjestu. Na klupi hrvatske reprezentacije u predvečerje Eura koje nudi nadu da će se to kontinentalno rukometno zlato konačno i nama dogoditi.

Trenerski mag iz Umaga silovito je krenuo u priču koja bi trebala biti njegova "doktorska disertacija". Konačna nagrada, višnja na torti jedne impresivne karijere. Najavio je da će se svi morati dokazivati od prve sekunde. Ne samo igrači, nego i ljudi iz njegova stožera. Ritam će biti paklen, Červar će sigurno od svakog igrača, od svakog člana stručnog stožera tražiti jako puno, a to neki možda neće pratiti. Zamjene već čekaju, kao zapete puške, nema tog trenera koji ne bi želio biti dio ove priče, sjediti zdesna zlatnom izborniku na početku njegova drugog mandata.

Iako, čini se da tu iznenađenja neće biti. Tim je vrhunski u svakom pogledu i, ako smijem prognozirati, tako će i funkcionirati. O Hrvoju Horvatu nitko iz rukometnog svijeta još nije rekao lošu riječ, o Zlatku Saračeviću i Vladi Šoli pomalo je i glupo trošiti riječi, samo su pozitivne i priče o treneru golmana Ninoslavu Paveliću, a Pero Kuterovac i Mirko Krolo su kondicijski stručnjaci svjetske klase. Stožer je to od zlata, na ovaj ili onaj način u njemu je čak pet olimpijskih zlatnih medalja, a to je jako dobar preduvjet. Lino je, kažu bolje upućeni, ponekad i težak šef, nije ga uvijek lako pratiti, no dojam je kako je odabrao ljude koji su to u stanju.
I to je iznimno važno, iako je, naravno, puno važnije koga će odabrati od igrača. Oni igraju, oni zabijaju. Zvučat će možda dramatično, ali sudbina ovog projekta u rukama je Domagoja Duvnjaka. Odnosno, u desnom koljenu Domagoja Duvnjaka.

- Naravno da je ovo sve jedna priča s Domagojem, a nešto sasvim drugo bez njega - svjestan je i Lino, kao uostalom i svaki, barem površni pratitelj rukometa.

Dule će, vjeruje u to i izbornik, na kraju ipak biti OK, oporavit će se i povesti Hrvatsku prema zlatu, preko naizgled nedodirljive Francuske. A da bi se to ostvarilo prvi je preduvjet - slijediti Červara. I njegove ideje. Nije trener bez mana, takav ni ne postoji, ali toliko je puta dokazao da zna što radi. Znat će, budite uvjereni, i ovoga puta...

Duvnjak, Mamić, Cindrić, Kopljar, Stepančić, pa Štrlek, Marić, Musa, Vori, Alilović, Ivić, Stevanović, zatim Čupić, Horvat, Gojun Karačić, Pavlović... Lino i njegov stožer imaju potencijalno vrlo moćno oružje u rukama, momčad s velikim potencijalom, a ovaj novi zalet u hrvatskom rukometu morao bi biti kohezijski faktor koji će nas dovesti do toga da vjerujemo da je zlato moguće. U siječnju 2009. pobjeglo nam je ispred nosa, ali znate kako i Lino kaže:

- Radio sam i ranije s nekim od ovih igrača, ali nisam ja više isti. Mijenjam se, učim, na neke stvari više ne gledam jednako.

Danas je, uvjeren sam, bolji trener nego što je bio. Momčad možda nije jednako moćna, ali on je može takvom napraviti. Zajedništvom, pozitivnom energijom i paklenim radom. Počevši, naravno, od Praznika rada.