U kući Vlašićevih bila je uobičajena gužva kada Blanka skače na velikim natjecanjima. I ovog puta, uz mamu Veneru bili su Blankina braća Marin i Luka, susjedi, prijatelji.... Nije bilo novinara, koji su poštivali kasni sat u kojem se natjecanje odvijalo, a ni najmlađega Nikole, koji je s Hajdukom bio u karanteni uoči derbija protiv Rijeke.

- Navikli smo svih ovih godina, manje više su to sve isti ljudi, a i atmosfera je bila uobičajena - kazala nam je Blankina mama Venera, koja vrlo često izbjegava izravan prijenos, nađe izgovor da mora do WC-a, prošetati do kuhinje ili donijeti piće, samo kako ne bi gledala Blankine skokove.

- Najdraže su mi snimke skokova, kad je već sve gotovo onda u miru pogledam. 

Znala je da Blanka u Rio putuje bez previše očekivanja, da je bol prejaka i da je zlatna medalja daleko. 

- Ne mora uvijek biti zlato. I ova bronca je zlatnog sjaja kad znamo što se sve događalo u posljednjih par mjeseci. Čula sam se s Blankom par minuta nakon završetka skokova. Samo je rekla da je boljelo i da nije imala osjećaj za skok. Znam u kakvom je bila stanju i da nismo mogli očekivati 203 ili 205 cm, koliko inače skače, i da je bilo pitanje hoće li uopće proći kvalifikacije. Svoju kćer poznajem jako dobro i ovo je jedno od prvih natjecanja u njenoj karijeri koje sam pratila mirno i bez previše uzbuđenja. Naravno, kao majci, srce mi puca kad znam da je boli i da ne može dati sve od sebe, ali jaka je ona i znam da će skakati dok god može. Zato je i najavila da se vidimo u Tokiju, a nevjesta me pokušala utješiti i kazala mi je da odmah idemo kupiti karte, da budemo uz nju...

Odmah nakon natjecanja Blanka je pohitala ocu Jošku i treneru Bojanu koji su je bodrili s tribina.

- Beitía i Demireva već su otišle trčati počasni krug, a Blanka me pitala: "Ne znam bih li se radovala ili plakala zbog rezultata" - otkrio nam je Joško, koji je u zadnjih mjesec dana s Blankom proživljavao sve teške trenutke. 

Nije se znalo hoće li Blanka otputovati u Rio, a na kraju je otputovala bez skakačkog treninga.

- Na zadnjem treningu na stadionu, koji je trebao biti generalna proba, Blanka nije uopće skakala. Stala je na zaletište i vizualizirala skok, skakala je u mislima kako bi nogu sačuvala za natjecanja. Uoči kvalifikacija primila je blokadu, koja je dobro držala, još jednu je primila uoči finala, no bol je bila prejaka. Teško je gledati koliko se muči, ali neke stvari u životu ne možeš predvidjeti ili promijeniti - kazao je Joško.

Mnogi se podsmijehuju na Blankine izjave o Bogu i vjeri, koje joj pomažu da prebrodi sve nedaće.

- Bog je njezin svjetionik koji joj pokazuje put. No neki to krivo shvaćaju. Ona se ne moli za zlatnu medalju ili za takve stvari, nego za zdravlje i da živi po Njegovim pravilima.

Osvrnuo se Joško i na Blankinu najavau da će skakati i u Tokiju.

- Nakon srebra i bronce, mnogi misle da Blanka želi u Tokijo kako bi zaokružila kolekciju medalja zlatom. No ne želi ona u Japan zbog zlata, već jer voli skakati i što svaki dan uživa u tome. Trenutno je boli, no nada se da će i ta bol proći i da će dobiti još jednu priliku pokazati kako skače kad je zdrava.