Kad je moj Ante dao gol, nisam znao što reći. Skočio sam i zagrlio prijatelje na zapadnoj tribini, rekao je otac Ivica, koji je jedini iz obitelji uživo gledao utakmicu na Poljudu.
Smijeh i vriska prolomili su se i u obiteljskoj kući Vukušićevih u Sinju. Ondje su utakmicu na TV-u pratili Antina majka Iva, sestra Anđela i brat Marko. Odmah poslije utakmice u kuću su navalili susjedi i rodbina, čestitati i nazdraviti nesvakidašnjem golu. Ante je došao kući tek oko ponoći i samo ga je otac dočekao budan. Izgrlio ga je i izljubio, nije ga htio zamarati pitanjima o utakmici.
- Gol je gol, ali ovako... U zadnjoj sekundi, i to u Euroligi, ne viđa se svaki dan - kaže presretni Antin otac.
Ni jutro poslije utakmice obitelj nije uspjela u miru porazgovarati s Antom jer mu je cijelo vrijeme zvonio mobitel. Ponosni otac ispričao je kako je Ante završio u Hajduku iako ga isprva nije želio pustiti na Poljud.
- Počeo je kao sedmogodišnjak u sinjskom Junaku, a u Hajduku su ga prvi put primijetili u prijateljskoj utakmici pionira, kad im je zatresao mrežu. Odmah su se zainteresirali za njega, htjeli ga dovesti, ali ja sam procijenio da je još rano. Koju godinu poslije u kadetskoj utakmici Hajduka i Junaka dao im je dva gola. E nakon toga su ga opet htjeli i tad sam ga pustio... - kaže Ivica i dodaje:
- Još u Junaku govorili su mi da je odličan, prava ‘zvir’, ali ja sam volio ‘stati na balun’, ne stvarati euforiju ni njemu ni sebi...
No htio to Antin otac ili ne htio, sad je oko njegova sina već potpuna euforija, i u Splitu i u Sinju. U samo nekoliko sati nakon utakmice kroz kuću im je prošlo ljudi koliko bi prošlo da je Ante triput pogodio u sridu i osvojio Alku!
- Ma više od svih golova što ih je dao i što će ih dati za Hajduk draže mi je što se nije umislio nego je ostao moje skromno i širokogrudno dijete - zaključio je otac.

MOJ DRUGI SIN JOŠ JE BRŽI NO ŠTO JE ANTE BIO
Ante Vukušić u sekundi je zbrisao obrani Anderlechta i zabio. Odsprintao je od sreće nakon gola na tartan-stazu i suigrači su ga jedva ulovili. Kažu da u Hajduku još od Zlatka Vujovića nije bilo bržeg napadača. Na najboljem putu prema Poljudu još je jedan Vukušić.
- Zbilja vam ne znam reći koliko brzo trči na sto metara. Ali moj drugi sin Marko ima 13 godina i još je brži nego što je Ante bio njegovih godina! Igra u Junaku, napadača ili bočnog -  pohvalio nam se otac Ivica.