Dosta nam je već tih utakmica za treće mjesto. Ne znam što nam se dogodi u polufinalima, rekao je utučeni Drago Vuković nakon još jednog spoticanja na korak do najvažnije utakmice.

U samo godinu dana hrvatski su rukometaši izgubili čak tri polufinala. Počelo je na Europskom prvenstvu 2012. godine. Izgubili smo od Srbije u Beogradu i tada smo za poraz okrivili ratničku atmosferu domaćih navijača. Nastavilo se u Londonu na Olimpijskim igrama. Razbili su nas Francuzi, kasniji prvaci, i okrivili smo protivnika koji jednostavno zna kako protiv nas. A posljednji poraz u Španjolskoj od Danske morao bi sve oko reprezentacije zabrinuti. 

Nikako ne smije biti normalno da momčad koja cijeli turnir igra najbolji, najljepši i najmoderniji rukomet u polufinalu 'skine gaće'. Ne jednom, ne dvaput, već triput. To nikako nije slučajnost, to je slučaj za duboku zabrinutost i analizu onih koji su zaduženi za to.

Momčad nam je godinama već, slaže se većina rukometnih stručnjaka, vrijedna zlata. Pa zašto onda za zlato ne znamo još od Olimpijskih igara 2004.? No vratimo se na poraz od Danaca i zbog čega ni na trenutak nismo mogli parirati aktualnim europskim prvacima. Nije tajna da Hrvatska ima izbornika koliko i stanovnika, no samo je jedan čovjek doista i dobio 'bolid u ruke'. A Slavko s tim bolidom još nije uspio doći do finala. Na SP-u u Švedskoj je bio peti, u Srbiji i Londonu treći. Neće ga u finalu biti ni u Španjolskoj.

Goluža je taj koji bira

Pa je li onda Slavko Goluža glavni krivac za poraz od Danaca? On je izostavio Ivana Balića i na sebe navukao bijes javnosti. Čak su nam i neke legende ovog sporta priznale kako se ne slažu s Golužinim izborom. Ivano sigurno više ne može juriti svaki drugi dan po 60 minuta. No Ivano ima karakter šampiona i utakmice kao ova protiv Danaca su izmišljene za njega. Bio je u Londonu, no Goluža mu nije dao previše prilike. A onih par minuta protiv Francuza u polufinalu jasno je pokazao da još uvijek može jako puno.

Ozljede nas nisu mazile

U posljednjim utakmicama ostali smo na tri iskusnija vanjska igrača. Sav teret na svoja leđa preuzeli su Duvnjak, Bičanić i Kopljar. I dok je bilo 'goriva' sve je to izgledalo odlično. Francuze je razbila upravo ta trojka pojačana za čudesnog Alilovića na golu. No baš su nas Francuzi umorili. Duvnjak je igrao s temperaturom, Bičanić jedva hoda, a Kopljar se previše trošio u obrani cijelo prvenstvo. Kada tome dodamo ozljedu Buntića na pripremama, Lackovića na prvenstvu, pa se sjetimo peha Drage Vukovića, slomljene šake Štrleka, Vorijevog koljena... Da, ozljede su igrale veliku ulogu. Jer zbog nedostataka vanjskih, koji su svakako najvažniji igrači u svakom napadu, na sredini su igrali Šprem, Mandalinić i Bičanić, na desnom vanjskom Čupić... A Balić gleda iz fotelje.

Spremamo se za Rio

Na sve to veže se neiskustvo momčadi. Naravno, pomlađivanje je itekako potrebno, no jasno je da svi ti 'klinci' ne mogu odlučivati u ovakvim utakmicama. Bit će i oni u glavnim ulogama već za godinu, dvije... No neiskustvo svakako može biti jedan od razloga poraza.