Haven Shepherd (14) nije dobila istu priliku kao svi. Kao beba je ostala bez obje noge i roditelja, a baka i djed poslali su je u sirotište.

Četrnaest godina kasnije Haven je pobijedila sve prepreke, predrasude i osude te je na putu da bude američka paraolimpijka 2020. u Tokiju.

Inspiracija je brojnim klincima pokazujući im da ih različitost ne čini manje vrijednima ili nejednakima, nego posebnima. I da u životu mogu učiniti što god požele.

Haven je rođena u Vijetnamu kao Phuong Twi Do, no kad je imala svega nekoliko mjeseci njezini su roditelji aktivirali bombu i ubili se, a ona je izgubila obje noge ispod koljena.

Roditelji su joj počinili samoubojstvo jer vijetnamsko društvo ne prihvaća preljub i njihovu vezu. Njezini baka i djed odlučili su je dati u sirotište jer su siromašni te nisu mogli plaćati troškove njezina liječenja.

No kako život nikad ne zatvori jedna vrata, a da ne otvori druga, tako je i Haven dobila drugu priliku. 
Američki bračni par Rob i Shelly Shepherd čuli su za njenu priču te su 2005. iz Missourija otputovali u Vijetnam kako bi je usvojili.

- Roditelji su mi rekli da sam zapravo ja njih izabrala kad su došli u Vijetnam. I mislim da mi je to bila najbolja odluka u životu - rekla je Haven.

Nova obitelj pružila joj je ljubav, toplinu i priliku da bude što god želi.

- Moja obitelj uvijek me je podržavala i naučila me da se ne suzdržavam zato što moram koristiti prostetičke noge. Jednom sam sjedila na klupi i gledala neke djevojke kako igraju košarku. Mislila sam da ja to nikad neću moći, a onda me trgnula sestra i rekla da probam, da se ne smijem na klupi sažalijevati. Pomogla mi je puno i ugradila taj mentalitet. Od tada sam se natjecala u atletici, plivanju i brojnim drugim sportovima - istaknula je Haven.

S 10 godina počela je trenirati plivanje te je toliko dobra da će vjerojatno nastupati na Ameriku na Paraolimpijskim igrama u Tokiju 2020.

- Ono što najviše volim kod plivanje je kad skinem prostetičke noge. Osjećam se tako slobodno u vodi - rekla je Haven, kojoj je majka Shelly s pet godina rekla što se dogodilo kad je bila mala i zašto nema noge.

- Iskreno, odrastala sam slušajući kako sam izgubila noge i mislila sam da je to normalno i da se to događa svima. A onda sam s pet godina shvatila da to baš i nije tako. Kad me netko pita kako sam izgubila noge uvijek im kažem istinu, da su moji roditelji imali izvanbračnu vezu i da su me tako i dobili. U Vijetnamu se žene me mogu razvesti te su zato počinili samoubojstvo - kaže Haven.

Osim roditelja puno su joj u životu pomagali i braća i sestre.

- Jedno od prvih sjećanja mi je ono na sestru. Rekla mi je da iako sam različita od njih, baš ta moja različitost čini me posebnom - istaknula je Haven.

Kako bi natjerala i sve ostale da razmišljaju kao njena sestra i obitelj počela se baviti modelingom.

- Želim svima poručiti da je u redu biti drugačiji, i da se osjećaju ugodno i dobro u svojem tijelu jer različitost je dobra - kaže Haven.
Svojim srcem, pozitivnom stavom i borbom očarala je i svoje nove roditelje.

- Svi mi imamo predrasude o hendikepiranoj djeci, a tako je bilo is Haven. Mislili samo da ona treba neki mirniji život, no nismo mogli biti više u krivu. Željeli smo je učiti sviranju klavira, a ne sportu, a ona sada kroz sport ostvaruje svoje snove - rekla je mama Shelly.

Haven nerijetko odlazi u bolnice gdje posjećuje ljude s amputiranim udovima. Razgovara s klincima od devet godina do penzionera. Govori im o svojim iskustvima i kako je pobijedila predrasude.

- Moje prostetičke noge nije moguće ne zamijetiti. Dio su mene, ne mogu se probuditi i reći da želim prave noge, moram živjeti s ovim što imam. To govorim i ljudima u bolnicama, da bez obzira na hendikep mogu imati bogat i uzbudljiv život - istaknula je Haven.

Ona je u tome uspjela, uspješna je sportašica, model i osoba, koje nesebično pomaže drugima u savladavanju svih prepreka.