Životna priča hrvatskog izbornika Ivice Tucka dirnula je apsolutno sve. Čovjek koji je sudjelovao u obrani svoga doma u Domovinskom ratu u Šibeniku, prije 12 godina izgubio je i troipolgodišnju kćer.
Najveća moguća životna tragedija zadesila je tada vaterpolista koji se odlučio ubrzo prebaciti u drugi opis posla - onaj pored bazena.
Ivica Tucak, kako smo i napisali, pravi je tihi vođa i izuzetan lider. Uoči Mundijala rekao je kako njega i njegovu momčad zanima jedino zlato.
Uz dozu respekta prema svim protivnicima nije se plašio to reći glasno, pa čak se nije plašio niti toliko dominantnih Srba koji su nizali zlato na zlato.
Nakon što smo u četvrtak navečer slomili i njih, izbornik nije tu htio stati. Unatoč emocionalnoj i fizičkoj potrošnji, 'barakude' su bile spremne za Mađare u finale. O, itekako!
Nije bilo alibija uoči utakmice, nitko nije govorio o umoru i psihičkoj potrošnji. Oči su bile na zlatu, ruke su maštale o peharu. Doduše, pehar im i nije bio neki, ali na njemu jasno piše da je Hrvatska najbolja vaterpolska reprezentacija svijeta.
Uraganski početak i vodstvo od 4-0 u prvoj četvrtini Mađarska je i uspjela anulirati pa smo se našli u određenoj krizi. Možda bi neka druga Hrvatska pala u tom trenutku, ipak se to sve odvijalo pred desetak tisuća Mađara u Budimpešti, ali Tuckovi momci nisu!
Baš kao što je on životni, od danas i veliki sportski šampion, tako su i njegovi igrači isto to. Za pobijediti nabrijane Mađare u njihovom domu morate imati 'ono nešto', impresivnu mentalnu snagu.
Baš onu kakvu ima gospodin izbornik Ivica Tucak. Ovo je njegovo djelo, a igračima treba odati priznanje jer su pratili čovjeka koji je u svakom trenutku savršeno znao što radi.
Nije htio reći kome je posvetio zlatnu medalju, ali znamo na koga je mislio...
I stoga, ovakve emocije melem su za oči. Bravo, doktori!