Pao je na travu, igrači su ga skoro ugušili zagrljajima. Onda je ustao i otrčao k navijačima pa se vratio u zagrljaj Ancelottiju. Bila je to večer života Pippa Inzaghija, dečka koji je “stalno u zaleđu”, “stalno pada u šesnaestercu” i “zabija samo slučajne golove”. Prije dvije godine nije igrao u finalu protiv Liverpoola. Cijele ove sezone bio je pomalo u drugome planu. Ancelotti je dugo dvojio hoće li ga poslati na travnjak Olimpijskog stadiona, na kraju je pogodio. S dva gola u njegovu stilu, za sedmi Milanov naslov. Iako rossoneri nisu briljirali, tri-četiri Kakine majstorije i dva Pippova dodira s loptom bila su dovoljna. Kad je u 89. minuti Kuyt smanjio na 2-1, stadion je proključao. Svi su se sjetili 2005. i velikog preokreta. Pippo je stajao uz aut liniju i skakao. Neki su prekrivali lice rukama, ali to je bilo sve od Liverpoola. Ovoga puta nisu imali snage za čudo nalik onome iz Istanbula. Nisu imali Pippa Inzaghija.