Ne mogu vjerovati da je već prošlo 27 godina bez mojeg Dražena. Toga 7. lipnja 1993. godine čekala sam da me sin nazove. Uvijek mu je bio običaj da me nazove kad prođe dio puta. Zazvonio je telefon, javila sam se, mislila sam da je on.
POGLEDAJTE VIDEO: Tetovirao si je Dražena
Nažalost, nije bio on. Iz Njemačke je zvala Makedonka, koja me na hrvatskom jeziku prvo pitala je li stan Petrović, kad sam rekla da je, ona mi je rekla da je moj Dražen poginuo. Počela sam plakati, slušalica je ispala iz ruku i u takvom sam stanju krenula prema balkonu.
To me toliko pogodilo, nisam mogla vjerovati. Nasreću, u stanu je bio moj muž, koji me u tom trenutku zaustavio. Bili su to najteži dani mojeg života. Sprovod pred tisućama i tisućama ljudi, a dva dana poslije toga otišla sam na njegov grob.
Tamo je došao jedan čovjek koji mi je rekao: ‘Vi ste ga rodili, ali on je od sviju nas. On je naš Dražen’. Svi smo plakali za njim. Te riječi nikad neću zaboraviti.
Na Draženov grob dolazi puno ljudi, oni ostavljaju razne stvari, koje su u njegovu muzeju. Ima toliko toga da će se muzej morati širiti. I ja često odem na grob, tamo sam nekoliko puta tjedno.
Prije sam išla svaki dan, ali muž mi je nepokretan već desetak godina, pa zbog toga ne mogu otići svaki dan, ali odem svaki drugi dan. Uvijek na Draženov grob odnesem svježe cvijeće i zapalim svijeću.
Nedavno sam bila na Final Fouru Eurolige i Luka Dončić je darovao svoj dres za Draženov muzej. Navijači Draženovih Netsa nikad ga neće zaboraviti.
Doista, moj je sin puno napravio za košarku i danas, 27 godina nakon njegove pogibije, vidim koliko ga ljudi vole i cijene.
Čini mi se da ga je bilo nemoguće ne voljeti. Kao majka sam sretna zbog toga svega i što danas u Hrvatskoj mnoge dvorane nose ime po mojem preminulom sinu.