Zlatko Šimenc prije mjesec i pol napunio je 77 godina. I danas je u dobroj formi, kamo god da ide, vozi bicikl. Da skoči u bazen ili istrči na parket, možda bi i danas pomogao rukometašima i vaterpolistima na EP-u.
Uostalom, bio je reprezentativac bivše države u oba sporta.
- Uh, danas je to nemoguće, ali u moje vrijeme moglo se trenirati dva sporta. Vaterpolo se igrao isključivo ljeti, nije bilo zimskih bazena, a rukomet se igrao na proljeće, jesen i zimu. Imao sam sreće, sve se poklopilo - kaže Šimenc.
Ima olimpijsko srebro
Slušajući gospodina Zlatka, čini se da je najsretniji čovjek na svijetu. Za sve što mu je doživio u životu “kriva” je sreća.
- Stvarno je tako. Rodio sam se u vremenu u kojem u kući nismo imali ni TV ni radio. Što sam drugo mogao nego stalno biti vani i baviti se sportom?! Od početka sam bio predodređen za uspjeh - našalio se.
Za vaterpolsku reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 101 put, a za rukometnu 25.
- Opet sam imao sreću što se ti sportovi nikad nisu ‘sudarali’. Vaterpolo se tad igrao na Olimpijskim igrama, a rukomet nije. Rukomet je imao SP, a vaterpolo se, osim na OI-ju, igrao na EP-u. Nije bilo ni takvog profesionalizma kao danas. Pa ja sam godišnje u vaterpolu igrao oko 25 utakmica, brojeći i reprezentaciju - istaknuo je Šimenc.
Za rukometnu reprezentaciju nastupio je na SP-u 1958. i 1961., a s vaterpolistima je uzeo olimpijsko srebro 1964. godine. Rukometnu karijeru počeo je u srednjoj školi. Naravno, čistom srećom.
- U Hrvatskoj je tad postojala jedna jedina dvorana, tamo gdje se danas nalazi Tehnički muzej. Improviziralo se da bude pogodna i za rukomet. Išao sam u Prvu gimnaziju, koja je bila blizu te dvorane, a profesor tjelesnog, Krešo Pavlin, formirao je tad rukometnu momčad Vihor. Bili smo prvi srednjoškolski klub na ovim prostorima. U reprezentaciji na SP-u 1958. sa mnom je bio i prijatelj iz razreda Lovro Manestar - kaže Šimenc.
Prvi je dobio stan
Igrao je i veliki i mali rukomet. I u dvorani i vani.
- Veliki rukomet u moje vrijeme bio je polako već na zalasku. Vani se igralo po svim uvjetima. Kad je padala kiša, znalo se često dogoditi da lopta ne odskoči jer je upala u lokvu - dodao je.
Za razliku od vaterpola, Šimenc u rukometu nije osvojio veliku medalju.
- Jugoslavija u to vrijeme nije bila velesila. Nismo se mogli niti približiti Rumunjima, Nijemcima... Puno smo učili o sportu gledajući najbolje kako igraju na SP-u - istaknuo je Šimenc stariji, inače otac našeg proslavljenog vaterpolista Dubravka Šimenca.
Partizan ga je htio dovesti da za njih igra rukomet i vaterpolo.
- Od klubova smo dobivali malo novca, neke stipendije, koje su bile zapravo džeparac. Kad me Partizan zvao, dobio sam stan. Bio sam prvi sportaš u Zagrebu kojemu je grad na korištenje dao stan. To je bila velika stvar - kaže Šimenc.
Otto Barić idol
Zbog Otta Barića skoro je postao nogometaš.
- Otto je bio stariji od mene pet godina i bio mi je idol. Bili smo u istoj ekipi, pa me počeo voditi na neke utakmice da ih pogledam. Počeo sam trenirati nogomet i mislim da sam imao smisla i za taj sport. Da sam se zadržao u nogometu, napravio bih sličnu karijeru kao u vaterpolu - istaknuo je Šimenc.
Četiri europske titule s Mladosti
Zlatko Šimenc bio je član zlatne generacije Mladosti. Nakon reprezentativne karijere, s klubom je osvojio četiri naslova prvaka Europe.
Opremu su vraćali nakon prvenstva
Starih dresova u stanu Šimenca starijeg baš i nema mnogo.
- Nakon natjecanja morali ste sve vratiti ili ste bili suspendirani - rekao je.