Tragičan odlazak Žane Lelas u 52. godini, velike košarkašice i trenerice koja je stvorila brojne mlade nade hrvatske ženske košarke u svojoj akademiji, odjeknuo je Hrvatskom i susjednim državama.
Splićanka je duboki trag ostavila u reprezentaciji bivše države, osvojivši srebra na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. i Europskom prvenstvu 1991.
- Olimpijske igre poseban su doživljaj, san svakog sportaša. Bila sam najmlađa u ekipi, bila mi je iznimna čast biti tamo. Srebrna medalja se pamti - rekla je jednom prilikom.
Bila je jako posvećena košarci.
- Uvijek sam željela dati maksimum. Da to možeš, potrebno je trenirati kvalitetno i živjeti za košarku. Mislim da sam bila takva i kao takvu su me prihvaćali i poštovali.Osim u slučaju ozljede ili da klub nije imao novca. Sve ugovore sam odradila do kraja, a to ne bi bilo tako da nisam pružala očekivano - kazala je.
Počela je u Jugoplastici davne 1983. Kako je rekla u jednom intervjuu za portal BHbasket, slučajno i relativno kasno.
- Odmah sam shvatila da će to biti sport kojim ću se baviti. Svaki početak je bitan, tu sam zavoljela košarku, s njom sam prošla puno toga u životu i još sam u njoj - rekla je.
Nakon srebra na Igrama u Seulu odbila je Crvenu zvezdu i otišla u šibenski Elemes.
- Bilo je i drugih financijski puno izdašnijih ponuda, Crvena zvezda bila je najupornija i jako korektna, ali odlučila sam se za Elemes koji je imao odličnu ekipu s Nakić, Kvesić, Ilić, Longin i ostalima. Titula koju smo osvojili baš protiv Crvene zvezde bila je posebna - rekla je.
Bilo je to i posljednje prvenstvo u bivšoj državi, a trofej je slavila u fantastičnoj atmosferi na šibenskom Baldekinu. Iste te godine, 1991., bila je srebrna s jugoslavenskom reprezentacijom na EuroBasketu u Šibeniku.
Kad je počinjao rat, otišla je u sarajevski Željezničar.
- Sezonu 1991/92. trebala sam igrati za njih, ali ta sezona nije završena zbog rata. Bila sam nekoliko mjeseci u klubu, sve je bilo u redu, ali kraj nije bio lijep zbog ružnih događaja. U tim teškim vremenima uvidjela sam kako ima poštenih i dobrih ljudi - rekla je Lelas.
Igrala je i za španjolski Tenerife, zagrebačku Croatiju, slovenske Ježice, francuski Strasbourg, talijansku Messinu, šibenski Elemes, španjolsku Zaragozu. Umirovila se 2009.
Nekoliko godina nakon završetka igračke karijere, 2016. godine sa suprugom Vjekoslavom Lokicom pokrenula je košarkašku akademiju Žana Lelas i dugogodišnje igračko iskustvo prenosila mlađima.
- Kod mene se zna od prvoga dana: red, rad i disciplina, baš kao što su treneri radili sa mnom. Znam da su drugačija vremena, možda sam u nekim stvarima i previše zahtjevna, ali to je jedini put da isplivamo - rekla nam je Žana u jednom intervjuu.
Suprug je bio katica za sve, predsjednik kluba bez kojega, kako je često znala govoriti, ničega ne bi bilo. Borila se s visokim troškovima financiranja akademije koja je dugo živjela samo na članarinama. Četiri su puta njene igrače osvajale naslov prvakinja Hrvatske, tri puta bile su viceprvakinje.
- Vjeko je dosta odsutan zbog svog posla, bio je u Rumunjskoj, Kini... Zezam ga da je iz Kine došao dan prije završnice samo da uzme medalju i da će sad opet otići negdje... Snalazimo se nekako, navikli smo na razdvojenost, ali kad je tu, pomaže, zna odraditi kondicijski ili atletski trening s curama... Guramo nekako, dosta smo i svojeg novca uložili. Važno je i da su gotovo sve cure odlikašice, na to posebno pazimo - govorila je Žana.
Mlađa sestra Ana nastupala je na Olimpijskim igrama u Londonu.
- Obje možemo biti zadovoljne postignutim i onim što smo napravile u košarci. Nije bitno koja je bolja...