Bio jednom jedan devetogodišnji Dječak koji je, kao i većina njegovih vršnjaka, krenuo trenirati nogomet, no jednog dana je na televiziji ugledao Mirzu Džombu kako leti za vrijeme jedne rukometne utakmice i od tada za njega više ništa isto bilo nije. Toliko je zavolio rukomet da bi svakodnevno nakon treninga još dodatno trenirao unutar zgrade - nacrtavši si s kredom gol na zidiću, nabijao je loptu sve dok neki susjed nije podivljao i potjerao ga napokon doma.

Ubrzo je došao pubertet, dečki su počeli izlaziti, no on je uvijek prvi išao doma zbog želje da ujutro dođe odmoran na trening. Božićni praznici su inače vrijeme za odmor, no on je u tom periodu svejedno trenirao sam, jer eto da ne izađe iz forme, kako je znao govoriti. 2013. njegov se trud isplatio i bio je izabran za pripreme za Svjetsko juniorsko rukometno prvenstvo, no tek kao treće desno krilo, iako je kvalitetom vrlo dobro parirao ovoj dvojici suigrača.

Pred sam odlazak u Sarajevo na prvenstvo prvi suigrač ozljedi rame, a drugi koljeno i kako to ide, dok jednom ne smrkne, drugom ne svane - ukaže se prilika našem Dječaku. Na turniru je osvojio titulu najboljeg juniorskog desnog krila na svijetu. Na ponos cijele obitelji koja ga je od prvog dana podržavala u njegovom cilju i za koju ste svaku subotu popodne godinama znali gdje ih možete pronaći - na tribinama. Nadao se da će ga neki ozbiljan klub prepoznati i pozvati u svoju momčad, kako bi mogao unaprijediti svoje rukometne vještine.

- Ja samo želim igrati kvalitetan rukomet -- govorio je.

Prva ponuda je napokon stigla - na dan kad je slomio pucačku ruku na prijateljskoj utakmici, tek dva sata nakon operacije.

- Mali, imam ponudu iz odličnog kluba! Gdje si? - kazao mu manager.

- Na operacijskom stolu - odgovorio je tužno.

Tako blizu svog životnog sna, a opet sad tako daleko. Doktor mu je sutradan rekao: "Mali, zaboravi rukomet, ti više nećeš igrati."

Steglo ga je u grlu u tom trenutku, no nije se predao, zacrtao si je cilj i ostvarit će ga! Nakon rehabilitacije vratio se jači nego prije. Bilo je pitanje vremena kad će zazvoniti drugi poziv. I je, dva dana nakon što mu je mama umrla od nagle bolesti. Njegova najvjernija navijačica koja ga je zadnjih 10 godina svaki dan vozila na trening. Propala je i ta prilika jer nije bilo pogođeno vrijeme.

Talent, volja, rad, fizičke predispozicije, zdrav um, zdravo tijelo, nedostatak ozljeda, sve to je baza za uspjeh, ali za onaj finalni touch, nedostaje još jedna mala sitnica koja je nerijetko i presudna - mali sitni faktor sreće. Kao, kad te nakon toliko padova, Lino Červar zamijeti na jednoj Kup utakmici, priđe ti i kaže: "Mali, ti ideš sa mnom u Makedoniju". I evo ga, nakon toliko dugo godina napornog rada i odricanja, živi svoj san, igra Seha ligu i Ligu prvaka s i protiv najboljih rukometnih igrača svijeta. Eto, dragi moji, kad nešto silno želite, ali baš ono jako jako najjače, kao što je naš Dječak samo želio igrati ozbiljan rukomet, cijeli svemir će se urotiti da vam se to i ostvari.

*Ivana Šiklić, sestra Ante Tokića, najvjernija navijačica i dobitnica TV u nagradnoj igri 24sata "Vaša sportska priča"