Znanstvenici i kuhari mogu mnogo naučiti jedni od drugiih, a uz pomoć znanstvenih spoznaja može se promijeniti naš doživljaj hrane, tvrdi biolog Gary Beauchamp iz Monell Centra u Philadephiji. Objašnjava kako se u trudnoći ljubav prema određenim okusima prenosi s majke na dijete, jer arome hrane dospijevaju u amnionsku tekućinu koja se nalazi oko ploda. Fetus na taj način detektira okus i pamti ga nakon rađanja. Slična stvar zbiva se pri dojenju, a istraživanja su pokazala da djeca u školskoj dobi najviše vole hranu koju su njihove majke voljele jesti.

Karta jezika nije posve točna

Mapa okusnih pupoljaka na jeziku, kojima je određeno na kojem se mjestu nalazi osjet za slano, slatko, kiselo, gorko i ljuto, nije posve točna. Po njoj se slatko osjeti na vrhu jezika, slano po njegovim bočnim stranama, a gorko na dnu jezika. Zapravo, postoje okusni receptori i u unutrašnjosti grla, a znanstvenici su to otkrili uz pomoć testiranja na ženi s odstranjenim jezikom.

Nos poznaje okus

Velik dio onoga što smatramo okusom, zapravo je aroma koju razlikuje nos. Znanstvenici su to potvrdili testiranjima ljudi koji su jeli različite vrste hrane s kvačicama na nosovima. Zato nam je hrana koju jedemo tijekom prehlade većinom bezukusna.

Okus "doziva" sjećanje

Snažna sjećanja vezana uz određene okuse nerijetko se javljaju i najčešće povezuju s djetinjstvom. Slično je iskustvo opisao Marcel Proust u ciklusu romana "U traganju za izgubljenim vremenom", gdje je nakon što je pojeo komadić kolača doživio snažno sjećanje na djetinjstvo. Stručnjaci tu pojavu objašnjavaju činjenicom da je olfaktorni osjet jedan od najstarijih i najrazvijenijih u organizmu. Anatomska veza okusa i osjećaja zato je snažnija nego s bilo kojim drugim osjetom.