Mi novinarstvo ne samo radimo, nego ga živimo, kaže mlada i nagrađivana novinarka Dora Kršul (29). Njezin istraživački rad lani je nagrađen s dvjema nagradama Hrvatskog novinarskog društva.
POGLEDAJTE VIDEO:
S Dorom Kršul smo razgovarali o njezinoj karijeri i radu na portalu srednja.hr, ali i aktualnim temama u obrazovanju koje Dora, složit će se mnogi, drži u malom prstu.
Kako ste se i kad počeli baviti novinarstvom?
Pola mojeg razreda upisalo je pravo, pa sam ga upisala i ja. Opcija B tad mi je bilo novinarstvo. Nakon što sam odgulila dvije godine na pravu, shvatila sam da to nije to. No morala sam polagati državnu maturu, što sam tad smatrala osobnim neuspjehom. Kad sam upisala novinarstvo, krenula sam raditi društvene mreže. No radeći u redakciji shvatila sam da me zanimaju teme iz obrazovanja.
U Globalu ste uređivali rubriku intervjui. Sjećate li se kojeg posebno?
Intervju s Ivanom Đikićem usmjerio me u mojem interesu za znanost i obrazovanje. Više se ni ne sjećam kako sam došla do njegova kontakta kad je postao članom Njemačke akademije. Nakon nekoliko minuta razgovora preko Skypea pitao me možemo li prijeći na ti, a mene je ta gesta kao studenticu novinarstva jako dojmila.
Kako ste reagirali na poziv Marka Matijevića da se pridružite portalu srednja.hr?
Kad mi je Marko rekao da želi da radim za portal srednja.hr, rekla sam mu kako nemam vremena. Kad sam pristala, ubrzo se ispostavilo da je to - to.
Rektor Boras vas je prozivao na senatu?
Prema izjavama članova senata, rektor je na senatu problematizirao moje godine i godine mojega studija. Moglo se dogoditi i da sam zbog neke druge situacije, primjerice bolesti, oduljila studij. Mislim kako to puno govori o rektoru.
Što su, po vama, najveći problemi Sveučilišta u Zagrebu?
Način upravljanja u kojem se ljudi boje izreći svoje mišljenje, što je potpuno suprotno ulozi Sveučilišta. A rektorova tužba studenta ravna je Newsbaru. Ne znam kuda sve ovo vodi...
Zašto biste rekli da je Boras reizabran?
Zato što je očito po volji senata. Jer se taj senat doveo u poziciju da znaju što od njega mogu očekivati. Sveučilište nije senat i možemo vidjeti kako ljudi u senatu ne reprezentiraju ljude koje predstavljaju.
Misliš li da je odgovornost na zakonodavcu za loše upravljanje Sveučilištem u Zagrebu?
Ne, jer imamo primjere izvrsnog funkcioniranja Sveučilišta u Rijeci. Mogli bismo razgovarati o različitim modelima izbora rektora jer to pitanje propisuje senat. Voljela bih kad bi se javno raspravljalo o modelima izbora rektora jer je Sveučilište u Zagrebu postalo društveni problem i crna točka.
Što mislite o reformi obrazovanja i projektu Škola za život?
Mislim da se ne radi o obrazovnoj reformi, nego unapređenju postojećeg obrazovnog sustava. Cjelovita kurikularna reforma uključivala je mnogo više stvari nego što uključuje Škola za život. Nikad se nije pričalo o krovnom dokumentu reforme. Iako odnosi s javnošću Ministarstva nikad nisu aktivnije radili, mislim kako ono nema kapaciteta provesti reformu.
Kako bi izgledala idealna škola?
Nisam stručnjak i ne mogu davati stručna mišljenja. Ipak, smatram da bi škola trebala biti mjesto gdje djeca odlaze sretna. Meni su ispitivanja bila stresna. Nikad mi nitko nije na životan način objasnio osnove životne matematike. Djeca ne smiju ići u školu s razmišljanjem kako uče nešto što će sutradan zaboraviti. Ja sam iz škole izašla kao tukac ne znajući ni što ću ni gdje ću.
Koji je po vama najveći uspjeh Blaženke Divjak?
Više sam puta naglasila kako će ministrica ostati zapamćena po borbi protiv lažnih diploma koju bi trebalo uvesti u sve javne službe.
Što mislite o odlascima mladih iz Hrvatske?
Mislim da se svatko treba potruditi, no mladima koji i nakon 13 pokušaja ništa ne uspije ne mogu zamjeriti što odlaze. Ako živiš u Hrvatskoj, trebaš imati jak želudac i visok prag tolerancije.
Imate li poruku mladima?
Ne treba prelako odustajati. Na Twitteru sam pronašla fotografiju slomljene vjetrenjače uz koju piše: ‘Don Quiote, care’. Meni to dovoljno govori. Ta mi je slika na pozadini desktopa.