'Korakom, s ruksakom, tebi, u srcu skriveni grade' naziv je kolone sjećanja koja već devet godina hoda prema Vukovaru na dan 18. studenog. Čine ju srednjoškolci i studenti, koji unatoč hladnoći, kiši, snijegu, vjetru, svake godine prijeđu 45 kilmetara pješke do Vukovara i tako daju svoj zadnji atom snage, svoj zadnji umorni korak, gradu kojega prije rata nisu ni poznavali, ali ga poznaju sada.

Osamnaest sati traje njihov zavjet odavanja počasti žrtvama grada heroja.

Naporno je, ali nitko se ne tuži

- Ove nam je godine bilo posebno teško. Nismo bili posve pripravni na snijeg, kišu, iznimno hladan vjetar koji nas je zatekao usput. Krenuli smo u ponoć, kao i inače, iz Donjeg grada u Osijeku. Ove godine kolonu je činilo 500 mladih ljudi, 400 učenika srednjih škola i 100 studenata zagrebačkog studija kineziologije koje je organizirao naš učenik, sada student. Neki od njih hodaju već par godina, nekima od njih ovo je bio prvi puta. Iako ih pripremimo na naporan i dug put, dosta ih se iznenadi koliko to mukotrpno na kraju bude. Krenu puni snage, entuzijazma, s pjesmom, a već na pola puta osjete bolove u nogama, hladnoću u kostima, umor i pospanost no, nitko, baš nitko ne kaže niti jedan prigovor, ne tuže se, ne traže pomoć, nema negodovanja, hodaju u tišini i trpe, zaogrnuti zastavama koje su sami kupili, sa najlonskim vrećicama preko patike koje su počele promočivati. Ponosna sam na te male ljude koji daju svoj atom snage kako bi iskazali počast veličanstvenom Vukovaru- kaže profesorica Gabrijela Poslon iz Doma učenika Ugostiteljske i turističke škole u Osijeku koja je i pokrenula cijelu kolonu.

Naime, prije desetak godina ona je sama pošla pješke prema Vukovaru, iskusila taj put, a onda rekla učenicima što je sve doživjela. Iduće godine njih deset reklo je da bi i oni krenuli sa njom. Iz godine u godinu sve veći broj učenika kretao je za Vukovar u noći 17. studenog.

Prvo su to bili učenici srednje Ugostiteljske i turističke škole, a sada kolonu čine i učenici iz drugih srednjih škola po Hrvatskoj, iz Zagreba, Splita, Našica, Valpova, Kaštela i drugih. Također im se priključilo i tridesetak profesora.

Iskrena zahvalnost žrtvama

- Treba istaknuti kako te učenike i profesore nitko na to ne nagovara. Idu dobrovoljno. Idu iz iskrene zahvalnosti žrtvama a ne kao neki učenici, da izbjegnu nastavu. Većina naših učenika se zapravo ne bavi nikavom tjelesnom aktivnošću, nisu utrenirani, nemaju kondicije, a treba prepješačiti 45 kilometara po hladnoći i kiši. U bolnicu obično dođemo u pola 8 ujutro, tamo nas prime, ugoste, daju nam tople napitke, ugrijemo se malo i onda idemo dalje do Memorijalnog groblja. Tamo sudjelujemo na misi, potom čekamo par sati da autobusi dođu po nas. To je istinsko hodočašće u kojoj djeca prijeđu svaku granicu svoje izdržljivosti- kaže profesorica i dodaje kako unatoč tom naporu koji iskuse, učenici i iduće godine idu na taj put.

- Treba reći da, prije nego krenu, učenici sudjeluju i na predavanju o tome što za Hrvatsku znači Vukovar i njegova žrtva. Odgledali smo dosta filmova sa temom rata u Vukovaru, ove godine smo gledali film Nade Prkačin 'Štafeta smrti'. Oni znaju tko su bili vukovarski heroji, koliko je trajala opsada grada i kako je izgledao sav taj užas. To je zapravo bit svega. Doživjeti stvaranje domovine u kojoj žive. I osjetiti zahvalu za to. Hodanje do Vukovara je i naš mali team building u kojemu se bolje i jače povežemo- kaže profesorica Poslon koja je i ove godine fotografijama zabilježila kilometarsku kolonu učenika kako se probija kroz noć do Vukovara, pa i neke potresne momente u kojima, promrzli, griju jedni druge.