Dok naš fotograf namješta kadar, nasmijana Leda Lovrenčić (11) kao od šale prebire po tipkama svoga klavira.
Čini se kao da i ne razmišlja o tipkama koje stišće, kao da je više zanimaju kamera i naš razgovor u pozadini. Kao da je glazba za nju igra, a kako nam kaže velikogorička osnovnoškolka, učenica 5. razreda, upravo je to tajna i njezina novog velikog uspjeha.
Leda je na nedavnom, 59. Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa osvojila 1. nagradu u disciplini solfeggio.
Od 100 bodova, osvojila je čak 98,95 bodova na pismenom i usmenom dijelu ispita te time pobijedila među četvero učenika koji su došli do državne razine ovoga natjecanja.
Vrijedan savjet profesorice
- Veću sam tremu imala na županijskom natjecanju, jer nisam znala kako to natjecanje izgleda. Na državnom je bilo lakše, iako me u dva trenutka zaista uhvatila jaka trema. Na državnom natjecanju profesorica mi je stalno govorila da se samo zabavim, jer to mogu pretvoriti u igru. I na županijskom mi je govorila: ‘Važno je da se zabaviš, čak i ako budeš zadnja’. Jer zašto bi radio nešto što ne voliš - kaže nam Leda.
I to je njezina misao vodilja, kako u glazbi, tako i u plesu kojim se također bavi već dvije godine. Glazbenu i plesnu osnovnu školu pohađa u velikogoričkoj Umjetničkoj školi “Franjo Lučić”, tako da, kad sve zbroji, uspješno ide u tri škole.
- U osnovnoj sam peti razred, u plesnoj sad sam drugi razred, nakon četvrtog razreda, ako odlučim, ići ću u srednju. U glazbenoj sam isto peti, a nakon šestog idem u srednju. Tako da, kad ću biti sedmi u osnovnoj školi, bit ću prvi srednje u glazbenoj, a kad ću biti osmi razred u osnovnoj, onda ću biti prvi srednje u plesnoj - smije se Leda.
Velika matematika za mnoge, zaključujemo. A kako uopće izgleda natjecanje iz solfeggia, koji je mnogima također velika nepoznanica?
- Prvo smo imali pismeni dio, gdje smo rješavali pet zadataka, prvo pišemo ljestvicu, onda intervale, pa kvintakorde. Onda nam profesorica odsvira diktat, a mi moramo napisati ritam i tonove. U petom zadataku je opet ritam i onda ona odsvira interval, a mi moramo pogoditi koji je i raspisati ga - nabraja nam.
Ledin talent za glazbu roditelji Ana i Konrad Lovrenčić zapazili su već u njezinoj najranijoj dobi.
- Imala je samo dvije godine kad smo primijetili da bez greške traži i ponavlja tonove koje čuje da smo svirali. Prstićima je prelazila preko žica gitare i pjevala tonove. Ne bi prestala dok ne bi otpjevala točan ton. Prvo smo mislili da je slučajno pogodila, no onda smo shvatili da ih baš svaki put točno otpjeva - kaže nam Ana, inače naša poznata jazz pjevačica.
I tata Konrad je glazbenik, bas gitarist, a kako Leda kaže, vrlo je vješt sa svim instrumentima. Tako se cijela obitelj nadopunjuje kroz glazbu.
Sviram gitaru da se smirim
Mama i tata mi uvijek puštaju nekakvu muziku. Kad se probudim, mama radi doručak i pjeva cijelo vrijeme.
Tata se primi gitare pa svira, a ujutro slušamo laganu glazbu, opisuje nam Leda kako to izgleda živjeti s roditeljima glazbenicima. Ide i na zbor, otkriva.
- Pa da, na školski i na onaj u glazbenoj školi - odgovara ona sasvim nehajno, glazba je za Ledu zaista vrlo prirodna stvar. Pa ipak, priznaje uz smijeh, začudo ima i slobodnih dana, a vježbanje klavira čak i njoj ponekad ide na živce.
- Kad sviram klavir, nekad se jako naljutim kad mi nešto ne ide, pa odsviram nešto polagano da se smirim. Nekad sviram gitaru ili sviram neku laganu pjesmu. Kad sam krenula na ples, prvo sam se htjela upisati na balet, onda me mama upisala u plesnu školu jer je pored glazbene, pa mi je sve povezano. Sad mi se najviše sviđa suvremeni ples - bez napora nabraja.
- Upisali smo Ledu u glazbenu školu čim je krenula u osnovnu. Mnogi su nam govorili da je prerano, ali ona je to zaista sjajno prihvatila - kaže mama Ana, koja se već godinama obrazuje u glazboterapiji i vodi glazbene radionice za sve uzraste u “Aninoj glazbaonici”. Često joj se priključi i Leda. Ana radi i s djecom s poteškoćama u razvoju te ističe koliko je za djecu s autizmom važno imati dodir s glazbom.
- Glazba im znači puno. Njima je potreban individualan pristup, važno je vidjeti koja im glasnoća odgovara, koji instrument, radite na tome da se poboljša njihova komunikacija s okolinom. No najvažnije je da je dijete u središtu našega rada, pratiti njegove želje, da se osjeća u sigurnoj zoni i da je njegov razvoj u skladu s našim ciljevima - zaključuje Ana.