Grupa splitskih studenata druge godine specijalističkog smjera elektrotehnike u travnju je napravila funkcionalnu maketu svemirskog lifta. Ante Kokan, Joško Miše, Mišel Janković i Luka Desnica su s izrazito skromnim resursima uspjeli u onome što ne polazi za rukom ni nekima od najprestižnijih svjetskih sveučilišta. Sami su konstruirali lift s računalom, napravili softverski algoritam i testovima dokazali da lift radi. Maketa je teška pet kilograma i uz računalo, kojim se bežično može upravljati bilo gdje u svijetu, ima i solarne panele visokog stupa iskorištavanja. Reflektorima posuđenim s pozornice HNK napajali su panele energijom pa se lift podizao brzinom od pola metra u sekundi. Teoretska brzina lifta koji bi do svemirskih postaja nosio teret, a možda i posadu, iznosila bi oko 200 kilometara na sat. 

- Izabrali smo ovu temu za diplomski rad jer volimo izazov. Također smo željeli pokazati da nije sve u novcu, nego se s trudom, ljubavi i timskim radom može napraviti dobar projekt - rekao nam je Ante Kokan.

Ideja o svemirskom liftu stara je pedesetak godina. Bazira se na tezi o uporišnoj točki na zemlji i 26.000 kilometara dugom kabelu koji bi iz uporišta išao do svemirske baze ili satelita. Satelit bi, uz pomoć centrifugalne sile, držao kabel napetim, a to bi omogućilo uspinjanje lifta. Najveći problem u jednadžbi jest upravo enormna dužina kabela.

- Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća znanstvenici su otkrili ugljikove nanocijevi koje su sto puta čvršće i 200 puta lakše od čelika, pa su se one nametnule kao rješenje. No proći će još dosta vremena dok znanstvenici uspiju proizvesti nanocijev dugu 26.000 kilometara, široku dva metra i tanku poput papira - pojašnjava dr. Marko Vukušić, mentor ovih inovativnih momaka.

Problem koji je također kočio istraživanja svemirskih liftova bio je i prijenos energije do lifta koji bi se uz sajlu penjao u Zemljinu orbitu. No momci, kojima je ovaj rad bio ostavština Odjelu za stručne studije Sveučilišta u Splitu, smatraju da su svojom maketom uspješno riješili taj problem. “Iako je u pitanju maketa u laboratorijskim uvjetima, uspjeli smo pomoću vidljive svjetlosti dignuti koristan teret.

- Osim toga, napravili smo i automatizirani sustav za daljinsko upravljanje te kontrolnu sobu s opremom preko koje se u stvarnom vremenu mogu očitavati svi podaci o brzini, broju okretaja i naponu - pojašnjava Ante. NASA i neke privatne tvrtke vrlo su zainteresirane za razvoj svemirskog lifta zbog velike uštede. Cijena prijenosa kilograma korisnog tereta raketom s kemijskim gorivom stoji 25.000 dolara. Transport kilograma korisnog tereta dizalom na solarni pogon bi stajao samo 150 dolara. Nažalost, splitski diplomci sa svojim skromnim budžetom od 15.000 kuna nisu imali dovoljno novca za put u Ameriku. Tako im je ove godine promakla prilika za prezentaciju svoje makete NASA-i, koja je za rješenje ovoga problema raspisala natječaj vrijedan dva milijuna dolara.

Lajkaj stranicu Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska na Facebooku