Nije znao tko je ona. O 'djevojci s krilima' nikada ništa nije pročitao, ali odmah je primijetio da je posebna. Suljo Keranović (22) u Dejani Bačko (24) nije vidio ni svjetsku prvakinju u taekwondou, ni buduću akademsku slikaricu, on je na autobusnoj stanici u Novom Sadu vidio inspiraciju. Djevojku koja je, iako bez obje ruke, zračila životom. Djevojku koja mu je prišla i umjesto ruku pružila - osmjeh.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Primijetila sam da ima jednu ruku, no nisam mu zato prišla. Pristupila sam mu zato što me je gledao i smješkao se. Nisam znala što da mu kažem, pa sam ga pitala želi li trenirati taekwondo. Tako sam došla do njegova broja i do imena. Svidio mi se odmah - rekla je Dejana.
Deset mjeseci kasnije postali su najljepša ljubavna priča, velika inspiracija svima da u životu ne postoje nepremostive prepreke.
- Nemate toliko vremena da vam nabrojim sve Dejanine vrline - kaže Suljo Keranović, koji je u Sarajevu diplomirao socijalni rad.
- Na stanici sam naravno primijetio da nema obje ruke, ali to nije razlog zašto sam se nastavio viđati s njom. Razlog je njezina hrabrost, u njoj sam vidio snagu jedne žene - rekao je Suljo.
A Dejanina snaga je u svakom njezinu koraku. Nema prepreke koju ne može prijeći. Rođena je bez ruku, a uskoro će postati akademska slikarica.
- Što bih ja rekla, Bog mi je oduzeo ruke, ali mi je dao taj neki veliki talenat - rekla je Dejana, koja je naučila slikati nogama.
- Sve sam naučila raditi nogama, cijedim boje, miješam ih... Tako me život naučio. Padali su mi kistovi, ali nisam odustajala. Slikanje mi je prva ljubav pored sporta, od toga ne bih nikad odustala, meni su boja i kistovi sve - istaknula je Dejana.
Slikanju nogom naučila je i Sulju.
- Ima talenta, bit će nešto od njega, no i ja sam malo stroga - nasmijala se.
- Zbog Dejana sam naravno izabrao da slikam nogom, da vidim kako je to. Prošle godine prvi sam put sjeo u invalidska kolica, htio sam da doživim taj osjećaj, da vidim kako je osobama koje su u kolicima - dodao je Suljo.
A Dejana je Sulju naučila i najvažniju lekciju, kako da se on nosi sa svojim hendikepom.
- Godinama sam kao osoba s invaliditetom imao taj neki sram, uvijek dok sam izlazio u kratkoj majici, uvijek sam rukav navlačio na ruku, skrivajući je. Nisam to na pravi način razumio. A onda jedne večeri kad sam izašao s Dejanom, ona je to primijetila, pitala me zašto to radim. Rekao sam da me je sram, A ona mi objasnila da to ne radim, da je moj nedostatak u redu, da sam to ja i da to ne trebam skrivati. I od tada, otprije mjesec dana, to više ne radim - rekao je Suljo.
A Dejana dobro zna kako je teško nositi se s invaliditetom. I ona se borila protiv predrasuda, da bi danas postala netko tko se ne boji nikoga i ničega.
- Bilo je ruganja, upirali su prstom u mene. Mamu sam tad pitala: 'Zašto mi se rugaju?', a ona mi je odgovorila: 'Digni glavu gore i samo gledaj naprijed'. Ta me njezina rečenica vodila kroz život - istaknula je Dejana, koja je kao mala sanjala o tome da ima ruke.
- Tražila sam ruke kad sam bila curica, ali sad ne bih voljela. Da imam ruke, možda ne bih znala ni da slikam.
Osim Sulje, velika podrška i pomoć u Dejaninu životu je i njezina osobna asistentica Katarina Brett. Premda joj je radno vrijeme osam sati, Katarina i Dejana su velike prijateljice te žive skupe i gotovo su po cijeli dan skupa.
- Nas dvije poznajemo se od srednje škole i nerazdvojne smo. Moj posao je da budem uz nju i da joj pomažem u svemu što ona zaista ne može, poput vezanja tenisica, zakopčavanja jakne, vezivanja oklopa na streličarstvu... Ali, Dejana je u suštini dosta samostalna - kaže Katarina, koja je gotovo uvijek i na spoju Dejane i Sulje.
- Možda je drugim ljudima to malo čudno, ali mi tako funkcioniramo, odlično se slažemo i složni smo. I kad jednom budem u ozbiljnoj vezi, nadam se da će ih moj dečko prihvatiti kao što sam to i ja - istaknula je Katarina.
Osim taekwondoom, u kojem je ove godine postala svjetska prvakinja, Dejana se bavi i streličarstvom. Kao i u slikanju, i tu sve radi s nogama, diže strelicu, napinje luk...
- Taekwondo nije olimpijski sport, ali sa streličarstvom se nadam da ću otići na Olimpijske igre.
Suljo i Dejana imaju i još jedan zajednički plan. Žele pomagati drugima.
- Cilj nam je držati motivacijske govore, da inspiriramo ljude i razbijemo predrasude.