Ne znam što ću, hvata me očaj. Puna sam strahova, od ljudi, od društva. Psihički nisam spremna vratiti se u normalan život jer je sve ono što sam prošla ostavilo velikog traga na meni. Ovako govori Ana Kalinić (35) iz Splita čiji je teško bolesni sin Duje umro u srpnju 2013. godine u dobi od šest godina. Duje je imao mikrocefaliju, cerebralnu paralizu, epilepsiju i niz drugih teških dijagnoza s kojima se mama Ana borila svakodnevno. Uspjela je ostvariti pravo na status roditelja njegovatelja 2012. godine, no čim je Duje umro, sva su prava nestala. Doslovce dan nakon djetetove smrti morala se prijaviti na Zavod za zapošljavanje.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
Nekoliko mjeseci je dobivala naknadu s burze od nekoliko stotina kuna, i to je bilo sve. Ana je jedna od mnogih mama s teško bolesnom djecom koje već jesu ili će se tek suočiti sa smrću djeteta i gubitkom apsolutno svih prava onoga trenutka kad dijete umre. Jer zakon je koncipiran tako da sa smrću djeteta i prestaje radni odnos njegovatelja, pa nema prava na bolovanje, žalovanje i nekakav prijelazni period koji bi tim psihički i fizički izmučenim ženama omogućio da se nakon godina skrbi o djetetu vrate u život i na posao.
Također, mame njegovateljice su skupina za koju država nije osmislila nikakve programe psihološke pomoći i resocijalizacije, dok mnoge druge specifične skupine imaju tu mogućnost.
- Prije Dujina rođenja radila sam kao trgovkinja. Sad sam na produljenom porodiljnom zbog trećeg djeteta. Kći Mara ima dvije godine, a imam još jednog sina predškolske dobi koji također ima zdravstvene probleme. Strepim od sljedeće godine kad će mi isteći porodiljni jer sam psihički uništena zbog svega što sam prošla s Dujom – priča Ana.
Sa svime što ona prolazi tek se treba suočiti Zagrepčanka Leonela Pomper, čiji je sin Leon Lapaš (12) svakim danom sve lošije i u terminalnoj je fazi. Iza nje su godine neprospavanih noći, hranjenja djeteta na sondu i svakodnevno oživljavanje bolesnog sina koji prestaje disati i nekoliko puta na dan.
- Većina nas se razboli od tolikih stresova i na kraju, eto, kad dođe dan djetetove smrti, a može doći svaku sekundu, nitko se više ne brine za nas majke i moramo odmah početi raditi. Ne znam kako ću dalje krenuti kad Leona ne bude jer nemam više snage. Nismo nikad željeli dati dijete u ustanovu, godinama sam zatvorena u kući jer brinem o njemu, pa zar nisam, kao i ostale mame, zaslužila da se država pobrine za nas i da nas ne baci na cestu – pita se Leonela strahujući kako će opet među ljude nakon toliko godina teškog pritiska te da neće imati novca ni da djetetu jednog dana odnese cvijeće na grob.
Jedan od prijedloga zagrebačke Udruge Sjena Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku (MDOMSP) bio je da se roditelju njegovatelju u slučaju smrti djeteta omogući da to pravo koristi još šest mjeseci. No prijedlog je prošao posve neprimijećen. Da ne postoji dovoljna razina razumijevanja, poštovanja i uvažavanja ljudskih potreba i osjećaja od strane ministarstva, jasno nam govori činjenica da Ministarstvo socijalne politike i mladih nije ni reagiralo, a kamoli prihvatilo i jedan prijedlog koji je Udruga Sjena uputila na Nacrt Zakona o socijalnoj skrbi tijekom proteklih godina prilikom javnih rasprava.
- Ministarstvo nas roditelje očigledno smatra robotima koji se nakon godina brige i skrbi o bolesnoj djeci, gledajući u aparate koji su ih održavali na životu, mogu samo tako, već drugi dan nakon smrti djeteta, prijaviti na Zavod za zapošljavanje i početi raditi kao da se ništa nije dogodilo – govori Sabina Lončar, predsjednica Udruge Sjena ističući kako prava na bolovanje u slučaju smrti djeteta imaju svi zaposleni roditelji. No kako majkama njegovateljicama radni odnos prestaje sa smrću djeteta, nestaju im i sva prava koja imaju drugi zaposleni roditelji.
- Zar smo zaista društvo koje će jednom roditelju dati vremena za tugovanje za djetetom, a drugome nećemo – pita se Lončar.
Predsjednica splitske Udruge Anđeli, Dijana Aničić, naglašava da su se roditelji izborili za status njegovatelja, koji ih na kraju doslovce košta života. Roditelj koji uzme status i preuzme skrb o teško bolesnom članu obitelji odriče se prava na vlastiti život, ističe Dijana Aničić.
- Da se razumijemo, takve stvari se rade samo iz nesebične ljubavi. Pod krinkom ‘zapošljavanja’ roditelji stupaju u, nazovimo, ‘radni odnos’, koji to zapravo nije. To je izrabljivački odnos u kojem nema satnice, radnog vremena, bolovanja, slobodnih dana, godišnjeg odmora... Tu je samo naknada od 2500 kuna za rad od 24 sata na dan. I na kraju korisnik statusa, nakon smrti djeteta, ostaje na cesti kao kakva islužena krpa, nesposobna za budućnost – ogorčena je Aničić. Dodaje kako je jedino rješenje izdvajanje regulative o statusu njegovatelja iz Zakona o socijalnoj skrbi kako bi se sve stavilo pod Zakon o radu, što bi automatski reguliralo prava. Jer bolest člana obitelji, ne znači uvijek da obitelj mora biti socijalni slučaj.
U video vijestima pogledajte još:
- Majke njegovateljice nakon smrti djeteta 'bacaju na ulicu'
- Iako je Nacionalni park, u Krku se bacaju fekalije i druge otpadne vode
- Preslatki prvašići iz Splita sav džeparac daju za spas životinja
- Zbog predsjednica svi danas pričaju samo o baletu
- Američki kečer hrvatskih korijena koji u ring ulazi uz Thompsona
- Tko je pobijedio Rozgu na Porinu? To može jedino Tereza
- Lino Červar se vratio i opet želi zlato