Među našim slasticama kupci rado kupuju štrudl od višanja. Naš recept je 600 grama svježih otkoštenih višanja, 100 grama šećera, 80 grama mrvica i žličica cimeta. Sve se izmiješa, a taj nadjev stavimo u 400 grama ručno rađenog domaćeg lisnatog tijesta. Štrudl se peče 30 minuta na 200 Celzija. Po završetku pospemo šećerom u prahu, narežemo, i spremno je za prodaju, objašnjava nam Sandra Marčić (42) iz Zagreba, vlasnica slastičarnice Jakšić.
POGLEDAJTE VIDEO:
Slastičarnicu je 1936. godine osnovao rođak Dragutin Kovačić, a njezin djed Ivan, čije recepture i danas žive kroz slastice koje mame u izlogu, slastičarnicu je preuzeo 1956. godine. Urbana legenda je da su krafne obilježile tu malenu tvornicu okusa, jer svi su zanijemili kada ih je tada još šegrt Ivan donio iz kuhinje i ponudio gostima. Slasne i podatne topile su se u ustima i do danas su postale glavni proizvod.
- Ja vam ovdje dođem barem jedanput na tjedan, a najslađe mi je u vrijeme poklada. Za Fašnik znam i po sat vremena čekati u redu koji se proteže ulicom samo da kupim krafne – objašnjava klijentica Višnja (55) koja kaže da od malih nogu ondje kupuje te da je zaista vjeran kupac. Sandra se smije jer većinu kupaca zna po imenu, a neki čak imaju otvoreni račun.
- To znači da dođu i pojedu što žele i kad god žele, a na kraju mjeseca ravnamo račune. Imamo desetak takvih najvjernijih kupaca koji su desetljećima dolazili, još dok sam kao djevojčica pomagala djedu i baki, a kasnije mami. Djed i baka imali su stan iznad slastičarnice, pa sam s mamom dolazila prije škole i pripremala kremšnite ili savijače – prisjeća se ona dodajući kako je rasla uz ovaj posao, a tijekom studija ekonomije definitivno je odlučila nastaviti obiteljsku tradiciju.
- U poslu mi danas pomaže suprug Josip. On je građevinar po struci, no firma mu je propala s onom velikom krizom. Uskočio je ovdje i ostao. Imam i dvije slastičarke, Maju i Snježanu koje u našoj maloj kuhinji stvaraju sva ova čuda po djedovoj recepturi, a nadam se kako će me jednog dana naslijediti sin Dino koji je završio sedmi razred osnovne škole. Pokazuje velik interes za posao i nadam se da taj interes neće splasnuti. Stariji sin baš i nije zainteresiran – nastavlja Sandra govoreći kako iznimno voli svoj posao.
'U Hrvatskoj nedostaje školovanih slastičara'
U slastičarnici provede i više od osam sati na dan, koliko joj je radno vrijeme. Slastice rade prema djedovim receptima onako kako su se spravljale u njegovo doba, bez aditiva, umjetnih boja i raznih praškova. Pritom je preciznost vrlo važna kako bi krajnji proizvod ispao točno onako kako treba, s okusom kojeg generacije pamte kao najukusniji. Iako sve kolače pripremaju slastičarke, ona se bavi prodajom i vođenjem posla.
- Za to vam treba ekonomija. Naručujem sve sastojke, komuniciram s dobavljačima, knjigovodstvom i svim drugim suradnicima. Nije jednostavno i moram reći da trenutačno u Hrvatskoj nedostaje školovanih slastičara. Kod nas su svi zaposlenici zadovoljni, no imali smo problem kad nam je prije nekoliko godina slastičarka išla u mirovinu. Bilo je zbilja teško pronaći kvalitetne suradnike. Osobno više ne pečem kolače niti pripremam slastice, ali uživam u njima. Radimo male količine tako da su na pultu uvijek svježi kolači, a kad vidimo osmijeh naših vjernih gostiju ništa nam nije teško. Za ovo zanimanje bitna je preciznost i mirna ruka te kreativnost – nastavlja Sandra.
Sastojci su, pa tako i kolači, uglavnom sezonski, a uz štrudle najveći hit su im kremšnite koje su mnogi proglasili boljima od samoborskih. Priča kako joj priprema niti jedne slastice nikad nije predstavljala nesavladivi izazov, a najteže razdoblje kad imaju najviše posla je u vrijeme poklada.
- Naši kupci iznimno cijene i hvale naše kremšnite i krafne. Tijekom dana u prosjeku imamo oko 50 kupaca, no kad je Fašnik i njih 500 prođe kroz našu malu slastičarnicu. Taj ritam je zbilja teško podnijeti, pogotovo jer naši proizvodni kapaciteti jednostavno ne mogu namiriti potražnju – kazala je.
Ipak, sva iskustva s kupcima su joj uvijek bila pozitivna, a radost zbog zadovoljstva kupaca neizmjerna.
- Eto, primjerice, imamo kupaca koji znaju doći i pojesti 10 kremšnita odjedanput, a kod plaćanja im za oko zapne i šaumšnita pa uzmu još dvije. Bilo je i smijeha, a nezgoda koju ću pamtiti cijelog života nije moja, nego mamina. Mama je radila i posluživala goste, bila je gužva, a ja sam pomagala. U toj velikoj brzini i želji da što prije kupcima donese naručene kolače, okrenula se čovjeku koji je sjedio za stolom. Bio je prilično feminiziran, a ona ga nije ni stigla dobro pogledati. Stavila je kolač na stol i rekla: Izvolite, gospođo!, na što je on jednako feminiziranim glasom odbrusio: Nisam Vam ja gospođa! Moja mama i dalje u poslu odvratila je: Oprostite, onda gospodična. Čovjek ju je uzrujano pogledao i rekao: Pa zar ne vidite da sam ja muškarac. Mislila sam propasti u zemlju od srama, bilo mi je zbilja neugodno – nasmijala se.
Posao nikad ne bi mijenjala, a kaže kako će ga raditi dokle god bude mogla. Ipak, zahtjevi pojedinih kupaca su se promijenili, unatoč činjenici da nude tradicionalnu recepturu i isto tako tradicionalan način izrade, do te mjere da čak za izradu krafni koriste kalupe djeda Jakšića.
- To vam je sve stvar mode. Eto, nekad su se radile velike torte na kat i bile su jako popularne. Danas naši kupci preferiraju široke i bogato ukrašene torte. Naš okus je cijelo vrijeme isti, pa vjerujem da je to ono što cijene bez obzira na modu – zaključila je Sandra.