To ne treba biti hvala, niti tražim ikakve poklone, već samo taj osjećaj koji je prisutan kad nekome pomogneš. Smatram da je to sasvim dovoljno. Mislim da tako svi moji kolege razmišljaju, rekao je HGSS-ovac i avanturist Josip Lukačević (36). Proveli smo dan s njim. Odveo nas je na stijene Sokoline u Požegi na Papuku, gdje nas je naučio osnovama penjanje te nas ohrabrio da i sami probamo i osjetimo adrenalin koji on osjeća već 10 godina.
POGLEDAJTE REPORTAŽU S HGSS-ovcem JOSIPOM:
- Ne boj se, možeš ti to. Gle, imaš još samo malo. Desna noga na stijenu, lijeva ruka na drugu i popni se - ohrabrivao me Josip. Prvi put se penjem i moje tijelo je prepoznalo strah. Počelo se tresti, a u glavi mi je bilo sto scenarija - što ako padnem, što ako se paraliziram od straha. Ništa od toga nije bilo moguće jer me na zemlji čvrsto osiguravao Josip. Odustala sam taman metar od cilja. Osjećaj kad si ponovno na tlu, doista je neopisiv.
- Strah od visina se trenira. Kad sam krenuo s penjanjem još kao klinac, nisam se bojao visina, ali opet, kad se ideš penjati po visokim stijenama, potrebna je doza opreza. Ako ju nemaš, mislim da to nije dobro. Moraš poštovati stijenu jer je svaka Mt. Everest. Ne treba ju podcijeniti - rekao nam je Josip. Godine iskustva u penjanju i alpinizmu rezultirale su njegovim učlanjenjem u HGSS stanicu Požega. U međuvremenu je dao otkaz u Hrvatskoj vojsci jer, kaže, došlo je do zasićenja. Otvorio je i agenciju za pustolovni turizam gdje vodi ljude na penjanje, planinarenje, biciklizam i kajakarenje.
- Dio sam HGSS-a posljednjih šest godina. Već se deset godina bavim alpinizmom, kajakingom, ronjenjem, planinarenjem. Obišao sam pola Europe s biciklom. Sve je došlo jedno kroz drugo. U vojsci sam bio 10 godina, to je trećina mog života i lijepi period. Sedam mjeseci sam bio u Afganistanu, a najbolje od toga svega je da imam jako puno prijatelja iz svih dijelova Hrvatske s kojima i dan danas komuniciram - rekao je Lux, kako ga zovu njegovi prijatelji i kolege. Što se tiče HGSS-a, najviše je sudjelovao u akcijama potrage u Požeško-slavonskoj županiji. Akcije spašavanja u stijenama, kaže, najčešće su u Nacionalnom parku Paklenica, na Velebitu i Biokovu.
- Volontiram jer mislim da svojim znanjem mogu pomoći nekome. Određeno znanje iz alpinizma pomoglo mi je u tehnikama koje se uče za spašavanje u stijenama. Teže je kad netko dođe i nije imao nikakvih dodirnih točaka. Meni je sve to dobro sjelo. Najviše što sam sudjelovao u akcijama je ovdje na području Požege. Imamo najčešće akcije potraga - rekao je. Sudjelovao je i u akcijama koje su nažalost završile sa smrtnim ishodom.
- Nije to jednostavno kad vidiš da čovjek leži krvav. Mi smo svi ljudi i kroz međusoban razgovor nam bude lakše - rekao je. A u čemu ljudi griješe kad se upute u planinu?
POGLEDAJTE VIDEO:
- Precjenjuju svoje mogućnosti, a podcjenjuju prirodu. Da se idemo prošetati u prirodu trebali bismo ponijeti makar pola litre vode. U slučaju planinarenja, potrebne su dvije do tri litre vode, obavezno hrana za nadoknadu energije, udobna odjeća, najbolje dugačke hlače i gojzerice, zbog eventualnih zmija ili uganuća gležnja - objasnio je.
Hrvatska gorska služba spašavanja ove godine slavi 70 godina postojanja. Cijeli video kao i dokumentarne priče i serijale o HGSS-u u suradnji s Daciom gledajte na YouTube kanalu 24sata.