Najbolji primjer viđen na ulici Osijeka prije puno godina koji dokazuje naslov članka: u gradu je živio čovjek beskućnik, imenom Osman. Cijelu godinu u dugačkom crnom kaputu, s naočalama, i ulicom potrčao za gotovo svakom djevojkom i ženom malo joj zadižući suknju, iz štosa. Doživljavali smo ga kao sugrađanina koji je malo "pukao". Ili malo više, kako tko. Živio je u gradu i čovjek kojemu su obje noge bile amputirane, iznad koljena. Netko mu je od dasaka sklepao kolica na 4 točka, kretao se gradom odgurujući se rukama o beton na stazama. Jednom prilikom nailazi Osman, zaustavlja potonjeg, šakom iz svih džepova vadi sav sitniš koji je uprosio, pruža ga ovome uz riječi "Uzmi, tebi je teže". Svi koji su vidjeli vjerujem kako su zapamtili za cio život. Neke je ovaj prizor duboko potresao, neke promijenio. Da, oni koji nemaju daju više. Svjesni su kako mogu ništa ne imati, ili imati još manje. Za razliku od mnogih koji imaju i vjeruju da će imati uvijek, i više no sada.

a nista cudno

Bolje je davati iz usta nego tražiti od drugih.