Grčki filozofi mislili su da mogu objasniti optičke iluzije. Epikur je tvrdio da um vidi i čuje, a ostala osjetila su slijepa i gluha. Pitagora je vjerovao da se okolina mijenja, a Aristotel je smatrao da se osjetila lako mogu prevariti. Psiholog Johannes Mueller napisao je dvije knjige o optičkim iluzijama, a J. J. Oppel nastavio njegov rad. Danas znamo kako nastaju optičke iluzije. Znanstvenici su otkrili da ne gledamo svi na isti način. Proveli su eksperiment među Afrikancima u Ugandi. Samo oni koji žive u urbanim sredinama bili su zavarani iluzijama. Time su dokazali da je, osim mozga i očiju, bitno i životno iskustvo. Umjetnik Oscar Reutersvärd napravio je 1934. godine nemogući trokut od kocki. Priznat je kao "otac nemogućih figura", a vlada Švedske odala mu je priznanje poštanskom markicom. Kad su linije složene kao da figura izlazi iz papira radi se o trodimenzionalnoj iluziji. Prikrivanje i stapanje s okolinom zove se kamuflaža. S iluzijom preslikavanja vidimo pokrete i boje tamo gdje ne postoje, a s iskrivljenom, boje i sjene čine objekt drugačijim. Dvosmislene sadrže dvije ili više slika, ali nam oko ne dopušta da ih vidimo istovremeno. Najpoznatija takva je iluzija djevojke i starice. Umjetnici su nas oduvijek, bojom i materijalom, navodili da vidimo svijet onako kako oni žele. Svaki film specijalnim efektima koristi optičku iluziju. Superimpozicijom ili puštanjem dvije trake u isto vrijeme dobije se efekt, na primjer, padanja sa zgrade. Virtualna realnost uz pomoć 3D efekta u videoigricama seli nas u svijet fantazije. Piloti tijekom obuke koriste simulatore koji se baziraju na primjeni optičkih iluzija i virtualne realnosti. Modni dizajneri pomoću okomitih linija stvaraju dojam mršavijeg izgleda, a vodoravnim dojam širine.