Bio je više od 20 godina i drugi najmoćniji političar u državi. Biran je u čak šest mandata, što vjerojatno više ni jedan gradonačelnik neće ponoviti. Milan Bandić otišao je krajem veljače u 66. godini od posljedica srčanog udara. Ali kako je vrijeme prolazilo, otvorilo se sve više kontroverzi oko okolnosti koje su tome prethodile.
Nakon istraživanja koje smo proveli, utvrdili smo nekoliko neistina koje su izrekli njegovi suradnici o toj kobnoj noći. Definitivno nije preminuo na mjestu koje su naveli, definitivno nije bio samo s dvije osobe. I definitivno je osoba koja navodno uopće nije bila prisutna zvala ravnatelja Hitne pomoći, a onda je tek on poslao pomoć pokojnom gradonačelniku. Da bismo sve to nedvojbeno utvrdili, trebalo je dosta truda.
Odbacivanje hrpe informacija koje se nisu mogle provjeriti, tračeva koji su možda i namjerno puštani kako bi se zamutila voda. I rad uz stalni bojkot Bandićevih suradnika, pa čak i službi koje bi po zakonu trebale odgovarati na novinarske upite. Tezu da se nema što ispitivati kako je gradonačelnik preminuo puno smo puta čuli. Ali nismo odustali.
Na kraju se, nakon svih otkrića, postavlja opravdano pitanje je li gradonačelniku na vrijeme pružena pomoć. Ni jednom nismo tvrdili da znamo je li ili nije, ali dovoljno je indicija da to ispitaju neovisna tijela poput policije i DORH-a. I to je nedvojbeno javni interes.
Novinari ne mogu natjerati nekoga da razgovara s njima. Ili ga obvezati da govori istinu. Institucije mogu barem ovo prvo. I mogu sklopiti cijeli mozaik kako bi se konačno rasvijetlile okolnosti smrti čovjeka koji je trajno obilježio Zagreb. One mogu vidjeti i medicinske dokumente koji nisu i ne trebaju biti dostupni u cijelosti javnosti.
A da je neovisna istraga potrebna dodatno potkrepljuje činjenica i Bandićevim suradnicima ne bi bio prvi put da prikrivaju istinu. Od njegove pijane vožnje, do imovine, razvoda, falsificiranja dokumenata... Ali istina je uvijek našla put. Tako bi trebalo biti i sad.