Ministar rada i mirovina Marko Pavić nije sasvim nesimpatičan lik. Malo mu je faca, onako, pospana. Ali iza tih sanjivih ministrovih očiju neki dan se otvorio bezdan. Nisu sasvim u krivu oni koji tvrde da je Pavić, zapravo, najavio klasičnu nacionalizaciju drugog mirovinskog stupa. Nisu sasvim u krivu ni oni koji tvrde da je sanjivi Pavić, na užas budućih hrvatskih umirovljenika, pa tako i njega samoga (koji je to lik), priznao bankrot mirovinskog sustava.
Dakle, drugi mirovinski stup, koji svi mi plaćamo, trebao bi zapravo nestati iz suma budućih mirovina hrvatskih nesretnika rođenih nakon 1962. Uz činjenicu da će svi raditi do 67 godine, Pavić je zaista najavio sretne zlatne godine.
U ovoj nesretnoj državi samo 27 posto ljudi odradilo je do kraja svoje mirovine. Svi ostali nisu. To je pritisak koji nijedna država ne može preživjeti. Ta ista država u zadnjih 27 godina to je dopustila. Ukratko, horde bespotrebno privilegiranih, uz podršku većine vlada, pomele su logiku održivosti mirovinskog sustava. Uključujući i one šefove mirovinskih fondova koji su našim novcem krpali bilance svojih matičnih banaka. A to su doslovno milijarde koje su iscurile u neviđenim transakcijama.
I sad bi Pavić, opet, uvukao ljepljivu ruku u džepove građana. Jer on, bidan, ne zna gdje bi našao 40 milijardi bez dodatnog zaduživanja države. Koji cinik. Što bi onda bilo sljedeće - bankovni računi građana (tamo ti je Paviću oko 300 milijardi kuna, a kamate su ionako mizerne). A čuj, imaju ljudi i nešto kuća te stanova.