Fascinira mirnoća s kojom ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković odbija od sebe bilo kakvu odgovornost za smrt jedva punoljetnog Kristiana Vukasovića u splitskom zatvoru. Bošnjaković, snena pogleda i polagana govora, spominje sve osim ključne stvari - svoje ostavke.
Jebemu, ministre, hajde, probudite se. Nije vam još kasno spasiti malo obraza. Kad već niste spasili malog Vukasovića.
Sustav, kojemu ste na čelu, ubio je mladića, gotovo dječaka. Koji je, uza sve, bio i osoba s posebnim potrebama. Užas je strašan. Mali je Kristian, kakav god on bio, polako umirao u skrbi državne institucije. Umjesto da ga zaštite, rastočili su ga u zatvoru Bilice. Tamo ga je stavio i senzibilizirani splitski sudac Mario Franetović nakon zahtjeva lokalnog tužiteljstva. Bravo! Ajmo se zapitati kako taj sudac Franetović i neki od neimenovanih tužitelja iz splitskog tužiteljstva nisu shvatili da Kristian Vukasović, piroman i osoba s ozbiljnim poremećajima u ponašanju, ipak nije ratni zločinac kao Dragan Vasiljković ili diler kokaina Cvik.
Kolika je, recimo, bila koncentracija tog Franetovića i državnog tužitelja na sami sudski spis i cijeli kontekst slučaja? Kako to da nisu shvatili jednostavne podatke o zdravstvenom i psihičkom stanju malog Vukasovića? Ovakva ljudska sramota, pa onda profesionalna aljkavost i izostanak suvisle procjene neporeciva je potvrda elementarne nesposobnosti redom ministra Bošnjakovića, suca Franetovića i nepoznatog tužitelja.
Ima ih još u toj spirali koja je dovela do smrti mladića. Naravno, može se sve to napisati još tisuća puta, ali baš ništa od toga materi i ocu Vukasović neće vratiti sina. Hrvatska je, zaista, pogana država za slabe i bolesne.