U hrvatskoj političkoj povijesti je bilo bolnih raspada i unutarstranačkih borbi, ali niti jedan raskol nije bio tako bolan, intenzivan i s prijenosom uživo kao ovaj u Živom zidu. On nema tako veliku političku težinu jer su unutarstranačke borbe u HDZ-u i SDP-u važnije za budućnost zemlje nego živozidaške svađe. Ali ovaj raspad Živog zida ipak ima i svoje štetne posljedice za društvo.
Živi zid je počeo kao stranka na problemu koji je službena politika uporno ignorirala, ovrhama i gubicima domova tisuća ljudi. I tu su izgradili jednu aureolu moralne čistoće i borbe za malog čovjeka. Ali unatoč tim dobrim temeljima u gradnju Živog zida su bile utkane mnoge sistemske greške: laži, nedemokratičnost, licemjerje, netransparentnost, nerealni populizam, programsko lutanje.
Širili su lažne vijesti, odluke je donosio zatvoreni krug ljudi, zalagali se za tiskanje kuna, licemjerno su najavljivali ukidanje klevete, a sami su tužili za nju, lagali su da su prikupili dovoljno potpisa za referendum, nisu pravdali trošenje državnog novca... Ova kolumna nema dovoljno prostora za nabrojati sve primjere u zadnje tri godine.
I sve je to bilo pomno pokriveno od bilo kakve kritike kroz vojsku fanatičnih sljedbenika. Svako propitivanje i kritika stranke je nosilo rizik javnog linča. Sada su sve na vidjelo izvukli čelni ljudi stranke i fanatična sljedba je ostala šokirana. Ispali su budale. I tu je ta velika šteta. Ogorčeni birači koji vide da ih mainstream politika vuče za nos, jasno gube vjeru da postoji netko pošten i neokaljan. Oni neće na izbore, možda će i otići iz zemlje, dodatno će izgubiti vjeru u politiku. No, ne bi trebali.
Trebali bi ostati i boriti se svojim glasovima za bolju državu. Trebaju shvatiti da ne postoje mesije koje probleme rješavaju preko noći, propitivati programe stranaka, boriti se za transparentnost, demokratičnost i otvorenost onih za koje glasaju umjesto zaslijepljeno braniti svaku njihovu riječ. I tako stvarati temelje za bolju vlast, tko god bio na njoj.