Tamo gdje crvena voda razdvaja črnu mati zemlu vješt pisac ne bi smjestio birtiju koja se zove Apolon. Za potrebe priče bi svoju, izmišljenu, ipak nazvao antički: po Eridi, sestri Apolonovoj i grčkoj božici razdora. Negdje na početku posljednje trećine krimića o truplu u frižideru preimenovao bi seoski kafić u Domino, sugerirajući da će otkrivanje tijela izazvati efekt poslije kojeg ništa u pitoresknom selu neće biti kao što je bilo do trenutka u kojem je jedan muškarac prvi put otvorio staru škrinju za zamrzavanje, uguranu ispod stepenica - na mjesto koje je pasalo širinom i dubinom, no ne i visinom. Skale su, naime, sprečavale podizanje poklopca do kraja, do istine.
POGLEDAJTE VIDEO:
Malo bi se koji autor usudio radnju romana o pronalasku trupla u škrinji za teleće polutke, svinjska leđa, tvornički pakirani grašak i kutiju ispražnjenu od sladoleda i napunjenu sarmama, smjestiti u Palovec, selo s tisuću i nešto duša i 200-tinjak kuća: u mjesto u kojem se može raditi štošta, ali samo iza zaključanih vrata, dok se uzaludnim čini pokušaj da se neopaženo odnese i zakopa tijelo osobe za koju se godinama vjerovalo da se zaljubila u kamiondžiju, pa zaposlila na prekooceanskom brodu i, valjda, u nekoj dalekoj luci našla muža koji ženin zavičaj zove - Mendžimurdže.
Prije gotovo mjesec dana Jurica Pavičić je za roman 'Crvena voda' dobio nagradu Fric, koju dodjeljuju 24sata i tjednik Express. Pavičićeva knjiga počinje nestankom otočne ljepotice Silve Vela i, prateći potragu za njom, prikazuje raspad jedne obitelji trajno obilježene traumom te prokazuje malomišćanski duh, koji ionako veliku muku čini još većom.
Pisci znaju da nije važno je li se to o čemu pišu zaista dogodilo nego da je važno kako se ono o čemu pišu čini dovoljno uvjerljivim. Zbog te uvjerljivosti autor 'Crvene vode' trebao je otočić, na otoku Misto, veliki grad dovoljno blizu da se može ići svaki dan i dovoljno daleko da se u njemu može voditi paralelni život djevojke između fakulteta i heroina.
Stvarnost je, međutim, fikciju opet prikazala kao nedostojnog protivnika: gotovo 20 godina trajala je potraga za Jasminom Dominić, mladom i lijepom curom koja se trudila svoj život učiniti drukčijim od onoga koji joj je nudilo međimursko selo u kojem se društveni život odvija u mjesnoj birtiji, u bivšem Apolonu i sadašnjem Dominu.
Za ta se dva desetljeća, kao u nagrađenoj prozi, obitelj Dominić raspala, potraga za izgubljenom curom za većinu bližnjih postala besmislena, na Jasminu su poznanici polako zaboravili, dok su neki potisnuli sjećanja i izmislili nove uspomene, baš kao junak jednog drugog književnog djela, romana 'Črna mati zemla' Kristiana Novaka.
“Vikao sam kako bih želio da svi umru, kako serem na sve i kako mrzim... Nakon toga bih stisnuo jastuk u kutiju svom snagom, objema rukama, stiskao bih dok mi ruke ne bi jako zadrhtale i dok mi ne bi ostalo tek dovoljno snage da brzo zatvorim kutiju. Bijes bi, tako sam si posložio u glavi, tijekom noći iz kutije ušao u crnu zemlju. Tamo je bilo pravo mjesto za bijes, u kutiji i u zemlji, a ne u ljudima”, piše Novak u knjizi čija se radnja većinom zbiva tamo gdje su divlje horde svojim dolaskom na zemlju koju je 'Božek' darivao najmarljivijm među onima što su ga 'navek verno služili', zamutile rijeku čiji je novi tok nazvan 'Tožna mati Mura' - po materi ubijene seoske ljepotice!
Jedna je stvarna, tožna mati, u Međimurju identificirala svoju kćer, posljednji put viđenu još početkom ovog stoljeća, pet godina prije nego što je Jasmina Dominić i službeno proglašena nestalom. Prvoosumnjičena za Jasminino ubojstvo i prikrivanje dokaza u velikom hladnjaku ispod stepenica njena je rođena sestra, oduvijek puna, kažu mještani, bijesa, koji nije znala skriti ni u jastuk, ni u kutiju, kao što nije mogla, a da ne bude primijećena, ubijenu djevojku pokopati negdje na kraju sela ili u kakvoj šumi poput one iz koje su, prije nego što će poteći 'Tožna mati Mura', dopirali krici umorene ljepotice.
Nakon hrvatske Toskane, hrvatske Azurne obale, hrvatske Ibize... dobili smo, eto, i hrvatsku Eridu u domaćem 'Twin Peaksu': naizgled mirnom selu u kojem slične kuće i uređene okućnice, s idiličnom prirodom i mirnim ljudima što Bogu tepaju kao djetetu, čuvaju mračne tajne, osigurane zavjetom šutnje i manjkom događaja poslije kojih, kad se dese, slijedi domino efekt i više ništa ne može biti isto.
U tom malom Palovcu ovih dana je kakofonija: zavijaju policijske sirene, traju javljanja uživo televizijskih reportera i čuju se glasovi onih što iz starih sjećanja izvlače slike koje su, samo što to tad nisu znali, govorile da Jasmina nikad nije sjela u veliki kamion koji vozi na europski sjever niti se ukrcala na brod što plovi u dalekoistočne luke, kao što se u onih pet godina u kojima nije smatrana ni mrtvom ni nestalom nije mogla javiti sestri i reći joj da se za nju ne brinu, da je dobro, da će jednom, nekada, doći njoj i ostalima pokazati muža i djecu, koja su već naučila da se ne kaže Mendžimurdže nego Međimurje.
Bijela je škrinja gotovo dva desetljeća čuvala najmračniju od svih mračnih tajni naših malih mjesta kroz koja teku crvene vode i u kojima nema dovoljno črne zemle da se u nju zakopa bijes koji u ljudima izazivaju oni čiji se život doima toliko boljim da ga se jednostavno mora nekako prekinuti, pa onda i sjećanja i trag zločina zalediti u bijeloj škrinji ispod stepenica, namijenjenoj mesnim polutkama, tvornički pakiranom grašku i sarmama u kutiji od sladoleda s četiri okusa.