U HDZ-u se ponovno zakuhava kao prije prijedloga ratifikacije Istanbulske konvencije, ali zasad u znatno blažem obliku. Andrej Plenković se našao na udaru desnice, što one iz stranke, što one izvana.
Zajedničko im je da njegovu inzistiranju da HDZ bude umjerena stranka desnog centra vide izdaju nacionalnih interesa. I zato se uporno spominju novi izbori već do kraja godine. Do njih ipak teško da će doći. Ne zato što se Plenković ne bi rado riješio nekih unutarstranačkih kamenčića u cipeli, a ne ni zato što je desnica toliko jaka da bi isprovocirala pad Vlade. Nego zato što su svi svjesni da bi u ovom trenutku HDZ na izborima bio relativni pobjednik.
Osvojio bi između 60 i 65 mandata. Uzmimo zato da će osvojiti 63 od 151 mjesta u Saboru. A to znači da bi opet morali koalirati s nekim. Ali s kim? Opet ostaje osam manjinskih zastupnika, ali za tanku većinu treba još barem pet. HNS, sadašnji partner, teško da bi osvojio pet mandata nakon raskola i bez potpore SDP-a. Oni bi mogli donijeti dva. I Plenković je opet u istom problemu, jer Most, Živi zid, Glas te SDP i HSS neće s njima koalirati.
Opet mu ostaje “grebati” kao i sad, kod Bandića, Čačića, Glavaša... Puno mu je zato komotnije sad “kupovati” po kojeg zastupnika, kako je primjerice Tomislav Saucha odlučio podupirati Vladu. Iz SDP-a će vjerojatno tu biti Zdravko Ronko, možda će i IDS, iako neće podržati Vladu, držati kvorum. Od situacije do situacije će Vlada preživljavati. Ali da će uspjeti provesti neke ozbiljne reforme, neće. Jer tanka većina jednostavno znači previše kompromisa.
I upravo zato što bi novi izbori doveli do slične situacije, ali Plenković će, uz rast Živog zida, zadržati status quo dok god može. Čak su i njegovi oponenti u stranci svjesni toga. I oni imaju svoje pozicije bez kojih bi ostali. Ali to ne znači da ne žele pokazati snagu šefu i natjerati ga da ih sluša. Tako ćemo uglavnom i dalje gledati te političke igre, a ne poteze za bolju budućnost zemlje.