Da nije manekenka, Zvončica Vucković bila bi balerina. No to je zanimanje doslovno prerasla, još u tinejdžerskoj dobi.

- Ovim poslom počela sam se baviti sa 16. Do tada sam plesala u HNK. Međutim, postala sam previsoka i moj san o baletnoj karijeri jednostavno je nestao. Onda se ‘rodilo’ nešto drugo - iskoristila sam visinu i otišla u manekenke. Imala sam sreću da su mi mentori bili Vesna i Drago Muhić, vlasnici butika Nataša u staroj Vlaškoj, koji su prepoznali talent... Počela sam raditi za Reginu Jeger iz Udruženja manekena Hrvatske (UMAH-a) i to je to! - govori pedesetpetogodišnja Zvona. 

No da početak nije bio jednostavan posvjedočila nam je prije spomenuta mentorica.

- Kada se odlučila okušati kao manekenka, najprije se obratila UMAH-u. Tamo joj je najprije rečeno da baš tako ne izgleda. Zatim je došla k nama... I na kraju je nosila jako mnogo revija - govori zagrebačka obrtnica.

A Hrvatska joj je ubrzo postala skučena.

- Nekoliko godina poslije u Zagreb je iz Pariza došao poznati danski fotograf Gunnar Larsen. Tražio je djevojke da upotpune one koje je doveo sa sobom. Ovdje je radio revije i s njim smo išle na turneju po bivšim državama Jugoslavije. Pozvao me da dođem u Pariz raditi za njega - prisjeća se.

I tako je sve krenulo... Nakon Pariza radila je u Firenzi, pa u Rimu i Milanu, Montréalu, u New Yorku pa se ponovno vratila u Montréal, a zadnja postaja prije povratka u Zagreb bila joj je Firenza, gdje je provela 22 godine. Piste je dijelila s Pat Cleveland, Naomi, Nadège, Jerry Hall, Lindom Evangelistom, Inès de La Fressange, Dalmom, Claudiom Schiffer, Christy Turlington i Helenom Christensen. 

- Roditelji su u bili ‘izvan sebe’. No Larsen im je preko Muhića, s kojim je bio dobar prijatelj, jamčio da ću imati stan iznad njegova studija te da ćemo uvijek biti pod kontrolom - priča Zvona i dodaje da kada te netko tako ukalupi u red, poslije lako voziš sam. Gotovo da ne postoji ime s kojim, u to apsolutno najbolje vrijeme, kako naziva osamdesete nije surađivala. Alberta Feretti, Armani, Versace, Enrico Coveri, Alaia, Thierry Mugler, Moschino... samo su neka od njih, a posebnu ulogu u počecima odigrala je talijanska dizajnerica Enrica Massei. 

- Uzela me pod svoje. Za nju sam radila sve - showroom revije, reklame, bila sam joj muza i po meni su radili sav fitting za revije - prisjeća se. Jer bila je pravilnih proporcija, ni previsoka, ni preniska, ni premršava. No bila je i pomalo žestoka, karakterna, kako kaže, koščata, špičasta i nosata te joj nije bilo lako konkurirati.

- U to su vrijeme manekenke bile jako visoke, mlade Amerikanke, crvene kose, to je bila pošast... A hrvatska Carmen dell’Orefice imala je i za tadašnju skladnu modnu industriju, ponekad neprihvatljivo raširene prednje zube. 

- To baš nije prolazilo, iako sam ja radila, bez obzira. Kasnije, kada sam sređivala zube, morala sam ih spojiti.

Vezano uz tjelesne uvjetno rečeno, nedostatke prisjetila se anegdote s castinga za milanski Fashion.

- Jedan od bookera bila je jedna naša Jugoslavenka. Neću reći odakle, niti ću joj spominjati ime, nije lijepo. Uglavnom, samo mi je rekla onako s visoka: ‘Kada središ zube, onda se javi’. Idući dan sam otišla u jednu drugu agenciju koja me primila i tjedan dana poslije snimala sam reklamu za pastu za zube. Bio je to onak, mašlek - sa smješkom prepričava. U Zagreb se redovito vraćala jer je upisala Ekonomski fakultet koji je, bez obzira na izbivanja s predavanja, završila u roku. 

- Bila je velika faca ispred Zvečke - prokomentirala je Matija Vuica, koja je na nedavno održanom Cro À Porteru prvi puta imala čast raditi sa Zvončicom. 

Najdraže su joj bile Moschinove revije za kojeg kaže da je bio lud čovjek, sklon mijenjanju stvari tik prije izlaska na pistu, a u sjećanje joj se posebno urezala i revija visoke mode u Rimu 1981 godine.

- Piazza di Spagna, revija na stubama. Nosile smo jako dugačke haljine, do poda i više od toga. Sjećam se da sam se pitala hoću li uopće stići do kraja - priča.

Njezina karijera imala je prirodnu stanku od desetak godina - ‘87. se u New Yorku rodila starija kći Petra, a četiri godine poslije u Firenzi Gala. 

- Živjeli smo na selu, izvan Firenze, s psima, mačkama, konjima. Totalno ladanjski život! U to sam doba radila kao agent buyer i dalje sam bila povezana s modom. Ali kada sam pustila sijedu kosu - vauuu. Sve se ponovno ‘zalaufalo’. 

Prije dvije i pol godine vratila se u Zagreb, u obiteljsku kuću u Babonićevoj u kojoj je i odrasla. A učinak nije izostao. Igor Dobranić, CAP, Matija Vuica, nižu se suradnje, a Zvončica i izvan Hrvatske radi “punom parom” - nedavno je snimila kampanju za jednu švicarsku kozmetičko-farmaceutsku firmu, u trenutku razgovora još je čekala rezultate castinga u Beču. A tu je i vlastita firma...

- Danas je lakše jer imam mnogo više iskustva. Cijenjen si, što zbog godina, što zbog staža. Govore ti: ‘Vi, gospođo...’ Prije mi je uvijek bila panika. Ono, nazovu te i dva dana poslije moraš u šest ujutro biti na tom i tom mjestu. Toga više nema, smirenija sam i sigurnija u sebe - objašnjava. O prestanku karijere donedavno nije previše razmišljala, no kako vrijeme odmiče, sve više radi na tome da do šezdesete ode u tzv. prijevremenu mirovinu i posveti se unucima.

- Modeling je hobi i radost. Ako će me htjeti sa 60 ili 70, nemam ništa protiv. Pokazati ženama da se može dobro izgledati i imati mladenački duh s godinama koje se imaju, moj je cilj - završava. 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!