Neki ljudi žive od glazbe, a neki za glazbu - Zoran Gojmerac pripada ovoj potonjoj skupini. Više od četiri desetljeća on balansira između glazbe i obrta - s jedne strane kao glazbenik na pozornici, a s druge kao majstor u radionici gdje instrumentima vraća život.
Za sebe kaže da je glazbalar, restaurator i dugogodišnji voditelj glazbenih ansambala. Njegov rad uključuje izradu i obnovu širokog spektra glazbala, no on je prije svega čuvar tradicijske baštine. Tijekom godina kroz njegove su ruke prošle tisuće instrumenata, od gitara i mandolina do violončela koji pristižu iz cijele Hrvatske i inozemstva. Ipak, srcu mu je najviše prirasla tambura.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Gitara mi je prvi instrument i uvijek ima posebno mjesto, ali tambura je najbliža mom profesionalnom identitetu jer u sebi nosi i zvuk i povijest našeg prostora.
Za Zorana instrument nije samo predmet, nego živo biće:
-Svako glazbalo ima svoju priču, karakter i energiju. Kad restauriram staru tamburu ili violinu, osjećam odgovornost prema njezinoj povijesti i ljudima koji su je svirali. Glazbalo prije svega treba poštovati, ističe.
Škola kao temelj, radionica kao život
Sve je počelo još u Glazbenoj školi 'Ivan Zajc' uz gitaru i profesora Josipa Burjana, a nastavilo se u učilištu Elly Bašić. No, dok se razvijala ljubav prema glazbi, Zorana je privlačilo i stvaranje rukama. Završivši tehničku školu, a potom i školu za glazbalara, prirodno je ujedinio te dvije ljubavi.
Ipak naglašava kako se prava škola ipak događa tamo gdje miriše na drvo. Škola mu je dala nužno razumijevanje materijala, konstrukcije i akustike, ali ruke su se školovale godinama, kroz tisuće dodira s drvetom.
- Prava škola događa se u radionici, kroz iskustvo, pa čak i pogreške. Glazbalarstvo je zanat koji traži osjećaj u rukama, strpljenje i sluh. Instrument ne možete raditi samo po nacrtu - morate ga osjetiti. Drvo govori, rezonanca govori, a iskustvo vas uči kako slušati, objašnjava Zoran.
Upravo taj 'osjećaj u rukama' ono je što dijeli zanatliju od umjetnika. Za njega, glazbalarstvo nije puko baratanje alatima, već neprestani dijalog s materijalom koji ima vlastiti karakter.
Više od glazbala - identitet u žicama
Svoju ulogu Zoran ne vidi samo u popravljanju pukotine ili zamjeni žica na nekom glazbalu; on se smatra čuvarom neopipljivog dijela naše povijesti.
Kad prenosi znanje mlađim generacijama, cilj mu je usaditi im poštovanje prema etno-kulturi koja je utkana u svaki god instrumenta, a posebno ga veseli kad učenici po prvi put shvate da instrument nije samo predmet, nego dio identiteta jednog naroda.
- Tambura nosi povijest, emociju i pripadnost. Prenijeti to razumijevanje nekome mlađem velika je odgovornost, ali i ogromno zadovoljstvo.
Upravo u tom prenošenju strasti leži ključ opstanka ovog rijetkog zanata. Na pitanje ima li danas među školarcima interesa za tradicijska znanja, Zoran odgovara optimistično:
- Interesa ima, ali mlade treba zainteresirati na pravi način. Današnje generacije traže iskustvo i autentičnost. Kad im pokažete kako nastaje instrument ili kad prvi put čuju pravi zvuk stare tambure, tad se otvara interes. Važno je stvoriti prostor gdje mogu učiti kroz praksu, a ne samo teoriju, zaključuje Zoran.
Od oružja do umjetnosti
Osim što instrumentima vraća život, Zoran stvara i nova glazbala. Među tisućama takvih posebno izdvaja izradu violončela za Anu Rucner, nastalog od dijelova uništenog oružja u sklopu projekta „Manje tragedija - manje oružja“. Taj pothvat za njega je poseban jer pretvara nešto destruktivno u sredstvo stvaranja glazbe.
Danas, nakon četiri desetljeća rada, Zoranov je potpis utkan u zvuk institucija poput Ansambla LADO i HRT-a, no svoj najveći ponos pronalazi u spoju obrta i tradicije.
- Najponosniji sam na očuvanje naše tamburaške baštine, ali i na edukaciju mladih. Prava vrijednost rada ne mjeri se samo popravljenim žicama, već ljudima kojima sam prenio znanje. Jer ono što se ne prenosi, polako nestaje, zaključuje Zoran.
Majstorstvo kao otpor masovnoj proizvodnji
Biti tradicijski obrtnik u vremenu u kojem je brzina zamijenila strpljenje, a masovna proizvodnja potisnula ručni rad, izazov je koji traži golemu upornost. Zoran vjeruje kako upravo u tom kontrastu leži nova vrijednost zanata. Kao dugogodišnji član Obrtničke komore Zagreb, ističe važnost zajedništva; obrtnici moraju imati zajednički glas kako bi zaštitili dostojanstvo struke i osigurali prijenos znanja.
Mladima pak poručuje da odaberu zanat koji vole jer bez ljubavi nema dugoročnog uspjeha.
- Obrt traži disciplinu, strpljenje i mnogo rada, ali daje veliku slobodu i osobno zadovoljstvo. U ovom poslu ima i kruha i sreće, ali samo za one koji su spremni postati pravi majstori, a ne tražiti prečace.
Njegova radna filozofija prirodno se uklapa u nedavno održanu manifestaciju 'Majstori održivosti - sačuvaj, ne bacaj!', Obrtničke komore Zagreb jer za Zorana, restauracija nije samo ekonomsko pitanje, već duboki čin kulture i odgovornosti.
- Danas se previše toga baca, a premalo popravlja. U glazbalarskom poslu jasno vidite koliko se kvalitetnih stvari može spasiti. Restauracija je kultura odgovornosti prema predmetima, radu i resursima, upozorava.