Iako je ustaljeno mišljenje kako su naši stari bili čedni i konzervativni kad je riječ o seksualnosti, ljubavne igre gonjanja i liganja, koje su bile poželjne u društvu, govore drukčiju priču.
Seksualna igrica gonjanja trajala je gotovo tisuću godina, a u raznim inačicama u Lici i Dalmatinskoj zagori zadržala se sve do 70-ih godina prošlog stoljeća.
Gonjanje je bilo simulacija seksualnog odnosa bez penetracije između mladića i djevojke. Događalo se u vrijeme prve ispaše stoke, kad su djevojke odlazile čuvati životinje. Tad bi počele glasno pjevati kako bi dale do znanja mladićima u blizini da su vani te da su spremne za seksualnu igru. Lovili bi se na livadi, a zatim bi se počeli trljati i raditi sve ono što se i radi u seksu, međutim, bez penetracije.
U ruralnim sredinama Dalmatinske zagore gonjanje se izvodilo na livadi, a u Lici ovakav čin, uz blagoslov samih roditelja, odvijao se u kući tijekom prela, pred svima. Gonjanje je bilo poželjno u društvu, što se neka djevojka više “gonjala” bila je poželjnija. Naime, mnogi roditelji su plaćali mladićima da gonjaju njihove kćeri jer je bila velika sramota u selu ako se sve djevojke gonjaju, a jedna ne.
Isto tako trebala se poštovati odluka djevojke. Ako je dotična željela prekinuti gonjanje ili nije bila zainteresirana, mladić je morao prestati sa svim seksualnim aktivnostima, koje nisu uključivale penetraciju. Inače, ako se pročuje u selu da nije prestao, pratio ga je zao glas do kraja života.
Rijetko kada je dolazilo do trudnoće nakon gonjanja zbog straha i osude sela. Ako bi djevojka ostala trudna nakon ove seksualne igre, na nju bi spala sva krivnja.
Djevojčino poštenje provjeravalo se uz pomoć još jedne seksualne igrice, koja se zvala “liganje”. Cura bi otišla spavati na sijeno u štalu, a mladić bi je počeo 'ometati'. Bilo je dozvoljeno sve osim penetracije, a ona koja bi ipak tome podlegla više nije bila na dobrom glasu. Ona koja nije dozvolila penetraciju bila bi na cijeni i među prvima bi se udala.
Četvrtkom i nedjeljom liganje su činile s momcima koji ih zanimaju i za koje će se možda udati, a u ostalim danima to su činile s momcima koje nisu baš željele za sebe. Pa ipak primile su ih k sebi kako bi prkosile onima za koje su bile zainteresirane. Crkva i župnici bili su izrazito protiv ovakvih seksualnih igrica, što potvrđuje i pismo u kojem župnik grabovački 14. svibnja 1889. godine piše biskupu fra Paškalu Buconjiću sljedeće:
“... Ako ove godine po krizmu dođete u ove župe, vrlo je potrebito da u ovoj župi govorite protiv psovki, gonjanju, uskakanju, nevođenju djece k misi, i nemolenju.”
Dok su gonjanje i liganje predviđali simulaciju seksa, strnđanje je označavalo društveno prihvatljiv oblik predbračnog spolnog odnosa. Do njega bi dolazilo prilikom plesa u kolu, kad bi djevojka povezanih očiju morala udariti mladića, a ako ne bi znala koga je udarila, taj bi imao pravo od nje tražiti snošaj, što bi se dogodilo na obližnjem skrovitome mjestu.Nakon toga oboje su mogli nastaviti igru i imati više snošaja s različitim osobama, u jednoj noći.