Sa 74 godine rečeno mi je da imam nasljednu degeneraciju makule i da ću jednog dana izgubiti vid, kao što se dogodilo i mojoj majci. Zbog toga sam otišla u dom za stare. Ostala sam sama. Suprug Davor je umro, djeca su imala svoj život, a i željela sam imati sve nadohvat ruke; gotov ručak, medicinsku skrb, posebice pomoć koja će mi biti nužna. Sretna sam što su, kako sam se uvjerila kroz godine, zaposlenici u domu vrlo humani, dragi i stvarno svim srcem pomažu – ispričala nam je Marta Matešić (81), umirovljena inženjerka laboratorijske dijagnostike. 

Iako odavno ima tegobe s vidom, naglo pogoršanje nastupilo je prije godinu dana. No nikako nije klonula duhom. Trudi se i dalje ostati aktivna i stvarati.

- Vrlo mi je teško nositi se s gubitkom vida, posebice jer sam jako aktivna i sad najednom ne mogu raditi stvari kojima sam bila zaokupljena godinama, kao što je, recimo, slikanje. Kako bi se usporila bolest, dobivala sam injekcije u oko, radi se o eksperimentalnim lijekovima, koji i ne djeluju svima, a ni ja ih sebi ne mogu priuštiti jer nisu na listi HZZO-a. No svaki dan sam u pokretu, ujutro idem plivati, odlazim iz doma u grad vidjeti praunučad – ističe.

Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL Marta ima troje unučadi te dvoje praunuka. Rodila se u Vukovaru, a još kao dijete preselila se u Zagreb, gdje je upoznala Davora. S njim je nakon vjenčanja 1963. godine došla živjeti u Split te se zaposlila na Odjelu za transfuziju bolnice Firule. U mirovinu je otišla je prije 25 godina. Učlanila se u likovne udruge te počela izlagati samostalno ili grupno sa slikarima amaterima. Svoje radove nikad nije prodavala nego isključivo darivala.

- Nakon odlaska u mirovinu učlanila sam se u udrugu Mi, koja, između ostalog, provodi programe potpore starijim građanima, a tamo sam uz druženja s drugim umirovljenicima radila dekoracije na bočicama. Upisala sam se i u likovnu udrugu ‘Emanuel Vidović’, a s njima sam izlagala u 23 skupne izložbe, a zatim i kroz udrugu ‘Vlaho Bukovac’. Prvu sam samostalnu izložbu imala prije dolaska u dom 2009. godine. 

Ljudima u godinama savjetuju da se u mirovini ne predaju letargiji, da se nastave baviti stvarima koje su ih privlačile kroz život jer će tako, kako smatra Marta, očuvati vitalnost. Ističe kako inspiraciju za radove crpi iz svakodnevice. U svijet mašte povlači se na sat-dva kako bi pobjegla iz svakodnevice.

Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL - Dok sam bolje vidjela, radila sam nakit od glinamola, vezla goblene, plela rukavice, kape i džempere i nije mi bio problem jer imam diplomu i za krojačicu. Izrađujem i ukrasne čaše, a pravila sam i torbice od svilenih francuskih kravata. Odmalena sam bila hiperaktivna, brza i svestrana, pa sam se bavila mnoštvom stvari. Za posljednju izložbu iskoristila je višak ulova sina Zorana, sportskog ribolovca.

Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL - Proljetos mi je sin dao male ribe i pitao se što kanim s njima. Rekla sam: Daj ih meni, ja ću napraviti nešto od toga’. Sama sam osmislila metodu. Izvadila bih im utrobu i malo mesa te ih stavila u vinski ocat i u sol. Zatim bih ih e raširila po balkonu dva-tri dana da se osuše i ostavila da odstoje kako bi ribe dobile čvrstinu i lakirala. Potom bih ih postavila na staklenu podlogu koju bih obojila da izgleda poput mora uz ostale dekoracije. Morala sam nešto raditi, a ovo je bio način da se nastavim baviti onim što volim jer više ne vidim crtati – objasnila je Matešić.