Odzvanjaju tupi udarci iz daščare dok laju psi Šime i Mrva najavljujući goste. U velebitskom selu Jadovno, koje se nalazi na oko 800 metara visine iznad Gospića, živi jedan jedini stanovnik, Anton Novačić (95), koji unatoč godinama sam cijepa drva.
- Ma to ja da se zagrijem, dosadno mi - kaže i pokazuje više od deset metara složenih drva, koliko potroši svake velebitske zime. Djeca mu još tijekom ljeta dovezu drva, a on ih malo pomalo cijepa i slaže.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Bojim se da ne ozebem, ‘ko će mi onda vatru naložit’ - kaže vitalni starac kojega najviše muči slaba cirkulacija.
Ne pitajte nikad gdje su bile, što su radile ove noge. Što sam ja sve prošao, još da mi je znati je l' me Bog kaznio ili nagradio, govori Anton dok mu naviru sjećanja. Pamti cijeli svoj život do detalja. Sjetio se i našeg zadnjeg susreta.
Bilo je to prije dvije godine, kad je preko noći palo pola metra snijega te zatrpalo selo i puteve, a vitalni starac već je od jutra vrijedno čistio prilaze toploj kućici. Kod njega uvijek gori vatrica, a starinska kućica odiše gorštačkim duhom. Ispred nje je livada, a iza surovi planinski kamen i zimski ogoljene krošnje. Pitamo ga što radi po cijele dane sam samcat na vrhu planine. Televizor mu je ugašen i ne služi mu baš da ubije vrijeme.
- Ma, tamo možeš vidjeti samo nevaljane gluposti. O politici apsolutno ne volim čuti. Pogledam kroz prozor, to je moja televizija. Priroda je moja politika. Kad vidim kakva se čudesa događaju, sve bih poslao u onu stvar. Ranije sam pratio događanja, ali ne više. Najteže mi pada što su se djeca i mladež nekako iskvarili - kaže te dodaje kako je uvjeren da bi umro isti tren kad bi ga oteli planini i preselili u civilizaciju, iako u Gospiću ima četvero djece.
- Ah, što bih ja u gradu? Ne bih mogao tamo živjeti, jok! U staračkom domu bih odmah umro, a kod djece nemam što raditi, jer oni stalno lete tamo-vamo. Ja ću biti ovdje dok mogu. Tu mi je najbolje - kaže i priznaje da mu najteže pada samoća iako mu djeca često svraćaju.
Najmlađa kći dolazi utorkom i nedjeljom. Donosi mu skuhanu hranu koju zaledi i odmrzava svaki dan za ručak jer, iako zna, ne voli kuhati. Bratić koji inače živi u Gospiću na rubu sela drži krave pa ih obiđe jednom dnevno.
Točan recept za dugovječan život nema, a na pitanje je li tajna u ljubavi, prirodi ili rakiji, veselo odgovara da je od svega navedenog po malo.
- Ovo mi je treća rakija od jutros i bez nje ne valja ostati - kaže i pokazuje zalihe u jedinoj sobi u kući koju iz tog razloga ne grije.
- Nisam nikad nikome napravio nešto loše, a pomagao sam koliko sam mogao. Poštovao sam svakog - tvrdi on.
Anton je vitalan te ima i bistrije pamćenje od nekih mlađih ljudi, ali s tom tvrdnjom se ne slaže.
- Ne čujem kako sam nekad čuo i ne vidim kao prije - žali se, iako je s desetak metara udaljenosti primijetio hlače poderane na koljenima kod sugovornice.
- Imam naočale, ali ih ne nosim, što će mi. Trebaju mi jedino kad nešto pišem, a ni danas nema tako sitnog slova u knjizi koje ne mogu pročitati. Ne mogu dugo čitati jer mi se oči umore, ali vidim - kaže i dodaje kako bi dao sve na svijetu da mu se vrati glas.
Napukao mu je davno, kad je primio tragičnu vijest.
- Glas mi je oslabio onoga dana kad su mi javili da mi je kći umrla. Od šoka ili stresa, ne znam. Liječnici nisu pomogli i od njihovih lijekova samo mi je bilo gore pa više nisam htio ići doktoru. A kad su mi jednog ranog jutra prije osam godina javili da mi je umrla žena Kata, stradao je do kraja. Od tada jedva govorim i ne mogu dugo razgovarati - kaže planinski čovjek, koji je u Jadovnu rođen i u tom velebitskome mjestu živi cijeli svoj život dug gotovo stoljeće.
Poznaje planinu kao svoj džep, osjeća njezinu ćudljivost i promjene raspoloženja. Zato mu vjerujemo kad kaže:
- Ove zime neće biti puno snijega!
POGLEDAJTE NAJNOVIJU EPIZODU VIDEO SERIJALA 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: