'Napisao sam esej koji je počinjao ovom rečenicom: porođajni kanal i lijes dva su mjesta određena samo za jedno tijelo. A to, Damiane, meni znači da se rađamo i umiremo sami. Ta ideja, tako užasna s moje točke gledišta, možda je nešto najokrutnije što sam morao naučiti tijekom svoga razvojnog procesa.'
Jorge Bucay - autor za čijim knjigama posežeš u nadi da će ti neke stvari postati jasnije, ali za vrijeme čitanje postaneš zbunjeniji, zalutaš nekoliko puta, krivo protumačiš, pa se malo ljutiš i na kraju osjetiš spokoj i olakšanje – ali samo ako dovoljno želiš izvući pouku.
Njegove knjige se čitaju s razumijevanjem, koncentracijom i motivacijom da radimo na sebi. Ispričat ću ti priču je njegova najpopularnija knjiga kojom je, kao što na koricama piše, milijunima promijenio život.
Mladić po imenu Demian dolazi kod psihoterapeuta Jorgea, tragajući za odgovorima na pitanja koja ga muče. Na prvih nekoliko sesija uviđa da 'debeli', kako ga on zove, nije konvencionalan psihoterapeut.
Jorge snažno vjeruje u metodu povezivanja stvarnog problema s basna, parabolama i autentičnim metaforama. Smatra da tako, pouka i ono što želi naučiti pacijenta ostaje dulje u sjećanju nego da se koristi psihoanalitičkim interpretacijama i teorijskim objašnjenjima.
Demian je student s uobičajenim problemima; potreba da dobije priznanje drugih, umor od brojnih obaveza, preispitivanje odluke o studiranju, ljubomora, neslaganje s roditeljima… Vrlo često, odlazio je bijesan sa sesija i otišao bi zbunjeniji nego kad je ušao u ordinaciju. Ponekad mu se činilo da je sve protiv njega, pa čak i Jorge. Preispitivao je treba li nastaviti dolaziti na terapiju i je li bolje pronaći sebe, ali tim putem izgubiti neke ljude.
Jorge ga je nagnuo da razmisli o cijeni i vrijednosti; je li nešto u životu preskupo platio i je li se to isplatilo? Putovanje je bilo turbulentno, trnovito i bolno. Shvatio je da iako se izgubio u početku, Jorge mu je pomogao da se ponovno nađe - odnosno, da stvori bolju verziju sebe.
'Ti, ja i svi drugi odgojeni smo u toj glupoj ideologiji. Uvijek nam nedostaje nešto da budemo sretni, a samo sretni možemo uživati u onome što imamo. Stoga smo naučili da će sreća doći kad kompletiramo ono što nam nedostaje… A ako nam uvijek nešto nedostaje, ideja se vraća na početak i nikad ne možeš uživati u životu.'
Kao studentici koja je za svoj poziv odabrala upravo psihologiju, izuzetno mi je zanimljiva njegova metoda. Jorge Bucay ima memoriju krcatu grčkim mitovima, japanskim parabolama, pričama europskih naroda i zen-budista, te čak smišlja i svoje priče koje voli pričati svojim pacijentima kako bi ih potaknuo na spekuliranje.
Priče koje bira, povezane su s određenim problemom ili pitanjem koje muči pojedinca. Tokom studiranja, naučila sam da što više razmišljamo i ponavljamo određeno, stvaramo jači trag u dugoročnom pamćenju do kojeg kasnije lakše dolazimo. Isto tako iz iskustva znam da je najteže pomoći samom sebi, pa ako situaciju sagledamo iz druge točke gledišta, veća je šansa da uočimo u čemu je problem i kako doći do riješenja.
'Ako imaš ‘sreću’ Papinijeva lika, i svijet ti u nekom trenutku okrene leđa, nećeš imati izbora i morat ćeš shvatiti da je tvoja bitka jalova. Ali ako se to ne dogodi, ako budeš imao tu ‘nesreću’ da budeš prihvaćen i da ti laskaju, onda… napuštaš vlastitu svijest o slobodi, prisiljen si odlučiti: poniznost ili samoća; uhvaćen si u stupcu između onoga što moraš biti ili ne biti ništa ni za koga. Tek sada… moći ćeš biti samo sam i samo za sebe.'
U jednom poglavlju knjige, Bucay nas ukratko upoznaje s vrstama terapija, odnosno školama i na koje metode se one oslanjaju. Koncizno rečeno, na prvom mjestu su škole koje se bave prošlošću i primjer tog modela je najpoznatija psihoanaliza – traže odgovor na pitanje 'zašto?'. Druga škola se bavi budućnošću, linija koju uglavnom zastupa biheviorizam bavi se pitanjem kako dosegnuti željeni cilj. Treća linija je povijesno gledano, najnovija i fokus je na sadašnjosti. Zadatak geštaltista je ustanoviti što se događa osobi koja dolazi na seansu i zašto je u toj situaciji. To je linija koju je odabrao Bucay i za koju se zalaže.
Teško mi je reći koja mi je omiljena Bucayjeva knjiga jer ih sve jednako volim i cijenim. Kad sam počela s čitanjem, znala sam da ću u početku biti zbunjena ali da će mi se do kraja stvari kristalizirati. Bila sam u pravu i nisam. Ova knjiga će još dugo stajati na mojem noćnom ormariću kako bi ju proučavala i razmišljala o pričama jer ovog puta, neke stvari su ostale mutne. Tako je to s Bucayjem.
'Prije no što išta kažeš, moraš deaktivirati zamku koju su nam postavili kad smo bili djeca. Ta je zamka predodžba duboko ukorijenjena u nama i ona je eksplicitno i implicitno dio naše kulture: Vrijedno je samo ono što se postigne naporom.“
Baš kao što Bucay tvrdi, moramo shvatiti da ništa ne moramo. Tako da, prema toj teoriji ne moraš pročitati ovu knjigu, ali definitivno imaš moju toplu preporuku! Za prijevod možemo zahvaliti Silvani Roglić i izdavačkoj kući Fraktura. Knjiga ima 255 stranica, meke korice i manji format. Na njihovom web shopu možete je nabaviti po vrlo povoljnoj cijeni.
To je sve od mene.
'…radije bih mislio da postoje različite visine letenja. Radije bih mislio da idemo svijetom hodajući. Da ima malo ljudi koji lete, kao što su učitelji; da ima nekoliko, još manje, onih koji lete visoko, popu mudraca; i da ima, na žalost, i onih koji gmižu. To su oni koji nemaju dovoljnu visinu da odignu glavu s tla: to su oni koje ti i ja nazivamo zlim ljudima.'
Čitamo se uskoro!
Recenzije knjiga Hermine Stefanović možete pratiti i na blogu Dva boema.