U kolovozu 2025. imao sam 120 kilograma. To nije bio onaj broj koji te iznenadi kad staneš na vagu nakon godišnjeg nego broj koji se taloži godinama. Polako, gotovo neprimjetno. Kilogram po kilogram, uz stalni osjećaj da 'nije još kritično'. A onda jednog dana shvatiš da jest. Da se umaraš brže, da ti odjeća više ne stoji isto, da izbjegavaš neke stvari jer ti jednostavno postaju naporne.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokušavao sam smršavjeti više puta. I uvijek isto. Počneš jako, izbaciš kruh, šećer, večere, discipliniraš se, izguraš dva-tri tjedna i vaga se pomakne. Nekoliko kilograma dolje i već si uvjeren da si ulovio ritam. A onda dođe prvi stres, prvi izlazak, prvi trenutak slabosti i sve se vrati. Nekad i više nego što si izgubio. Nije to bio manjak volje koliko stalna borba s glađu koja te prati od jutra do večeri. Ona ti je stalno negdje u pozadini. Podsjeća te da jedeš i kad ne trebaš.
Nalazi su već prije upozoravali da stvari nisu dobre. Još 2024. kolesterol je bio povišen, trigliceridi iznad normale, HDL nizak. Godinu kasnije, u lipnju 2025., situacija je bila još lošija. Ukupni kolesterol 7,8, LDL čak 6, trigliceridi i dalje visoki. To više nije pitanje izgleda nego zdravlja. To je rizik koji se s vremenom samo povećava. U tom trenutku postaje jasno da nije riječ o nekoliko kilograma viška nego o stanju koje traži ozbiljniji pristup.
Taj razgovor s liječnicom bio je prijeloman. Nije bilo dramatiziranja, ali poruka je bila jasna.
- Ili ćemo ovo krenuti liječiti sad ili ćemo za nekoliko godina morati uvoditi terapiju za posljedice. Mlad si, ne treba ti to - rekla je doc. dr. sc. Valerija Bralić Lang, liječnica obiteljske medicine, koja me vodila kroz cijeli proces.
Objasnila je da lijek nije čarobno rješenje nego alat.
- Mounjaro može biti iznimno snažan pomagač, ali bez promjene životnih navika nema dugoročnog rezultata - rekla je dr. Bralić Lang.
Pod njezinim nadzorom odlučio sam početi terapiju. Nisam na to gledao kao na čudesno rješenje nego kao na medicinski opravdan pokušaj da prekinem krug u kojem sam bio godinama.
Lijek uzimate jedanput na tjedan, injekcijom u područje trbuha. U pakiranju je jedan pen, a u njemu četiri tjedne doze, što znači da jedno pakiranje traje mjesec dana. Počinjete s najnižom dozom, 2,5 miligrama, a ja sam na njoj bio prvi mjesec. Nakon toga sam prešao na 5 miligrama i na toj dozi ostao sam do kraja jer je djelovala i nije bilo potrebe za povećanjem.
Korištenje izgleda mnogo jednostavnije nego što sam očekivao. Pen je već pripremljen za primjenu, područje uboda dezinficirate, namjestite dozu, prislonite na kožu i pritisnete. Ubod gotovo da ne osjetite. Nema nikakve posebne procedure, ali važno je da sve radite prema uputama liječnika i lijeka, a ne napamet.
Svakih mjesec dana odlazio sam svojoj liječnici po privatni, bijeli recept. To nije bilo samo doći po papir. Svaki put bismo obavili pregled, razgovarali o tome kako se osjećam, koliko sam izgubio, imam li nuspojave, kako jedem, koliko se krećem, pijem li dovoljno vode i treba li nešto mijenjati. Terapija je cijelo vrijeme bila pod liječničkim nadzorom, a ne privatni eksperiment.
Cijena nije zanemariva, oko 180 eura mjesečno za početnu dozu, poslije oko 250 eura za dozu od 5 miligrama. To je odluka koju ne donosite olako. I zato sam bio skeptičan. Ako već ulazim u to, želim znati ima li stvarni učinak.
Prva injekcija prošla je bez ikakvog spektakla. No ono što je uslijedilo u danima nakon toga nisam nikada doživio. Glad je nestala. Ne djelomično, ne tako da ju je lakše kontrolirati, nego nestala. Nema onog stalnog razmišljanja o hrani, nema potrebe da stalno nešto grickate, nema impulsa da navečer otvorite hladnjak. Sokovi, slatko, masno, stvari koje su prije bile dio rutine, odjednom prestanu biti zanimljive.
To nije bio osjećaj da se suzdržavam nego da mi jednostavno ne treba. Upravo taj učinak stručnjaci ističu kao ključan.
- Kod ljudi bez dijabetesa lijek prvenstveno djeluje na središnji živčani sustav, potiskuje apetit, ubrzava osjećaj sitosti i mijenja preferencije prema hrani. Pacijenti spontano biraju lakšu i nutritivno kvalitetniju hranu - objašnjava doc. dr. sc. Ana-Marija Liberati Pršo, specijalistica interne medicine, subspecijalistica endokrinologije i dijabetologije te voditeljica Centra za debljinu, metabolički sindrom i klinički nutricionizam u KB-u Sveti Duh.
Dodaje i da ovdje nije riječ samo o smanjenju kalorija nego o promjeni obrasca ponašanja.
- Ovo nije klasična dijeta. Riječ je o terapiji koja omogućuje pacijentu da prvi put nije u stalnoj borbi s glađu, što je kod pretilosti jedan od glavnih razloga neuspjeha - rekla je dr. Liberati Pršo.
U prvih mjesec dana izgubio sam pet kilograma. Bez klasične dijete. Jeo sam, ali manje. Jeo sam lakše jer mi je tako odgovaralo. Nije bilo prisile ni osjećaja da nešto ne smijem. Jednostavno, organizam više nije tražio količine na koje je bio naviknut.
Uz to sam uveo ono što prije nisam uspijevao održati. Svaki dan hodanje, barem od 30 do 40 minuta. Dva puta tjedno nogomet. Mnogo više kretanja nego prije, ali bez osjećaja napora koji me do tada znao brzo zaustaviti. Pio sam oko tri litre vode na dan, a uz terapiju sam koristio i magnezij kako bi probava ostala uredna, kao i omega-3 te vitamin D.
Nuspojava nije bilo. To je možda i najvažnije reći. Naprotiv, energija se povećala. To je bio drugi veliki pomak koji nisam očekivao. Manje hrane, a više energije. Tijelo se počelo ponašati drukčije.
- To što pacijenti često navode porast energije ima veze s poboljšanjem metaboličkih procesa i smanjenjem upalnih stanja u organizmu. Istodobno se poboljšava osjetljivost na inzulin, regulira razina šećera u krvi i smanjuje nakupljanje masnog tkiva, osobito u području abdomena - objašnjava dr. Liberati Pršo.
Prve promjene vidjele su se upravo tamo, na struku. Hlače koje su bile uske počele su se opuštati. To nije samo estetska promjena.
- Smanjenje abdominalne, visceralne masti, ključno je jer izravno smanjuje kardiovaskularni rizik - ističe dr. Bralić Lang.
Kada danas gledam taj prvi mjesec, najvažnije nije bilo minus pet kilograma. Najvažnije je bilo to što sam prvi put imao osjećaj kontrole. Nije bilo stalne borbe s glađu. Nije bilo osjećaja kazne. Nije bilo onog unutarnjeg pritiska koji te tjera da se vratiš starim navikama.
I možda prvi put nije bilo straha da će se sve vratiti čim malo popustiš. Jer ovo nije bilo odricanje. Ovo je bio početak promjene načina na koji tijelo radi.